Mnogi se vjernici u jednom trenutku zapitaju zašto više ne osjećaju onu blizinu Boga koju su nekada imali. Molitva postaje rutina, Sveto pismo ostaje zatvoreno, a sveta misa više nije središte tjedna.
Takvo stanje ne nastaje preko noći. U većini slučajeva ono počinje malim, naizgled bezazlenim isprikama koje polako udaljavaju srce od Gospodina.
Biblija nas upozorava da najveće duhovne opasnosti često ne dolaze iz velikih padova, nego iz svakodnevnog odgađanja dobra. Kada Boga nehotice stavljamo na drugo mjesto, naša vjera postupno slabi. Upravo zato vrijedi zastati i iskreno se zapitati: koje izgovore najčešće pronalazim u svom životu?
Adam, Eva i Mojsije pokazuju koliko su isprike opasne
Već na prvim stranicama Svetoga pisma vidimo kako čovjek nakon grijeha pokušava pronaći opravdanje umjesto da prizna svoju pogrešku. Adam prebacuje odgovornost na Evu, a Eva na zmiju. Umjesto iskrenog pokajanja, pojavljuje se traženje krivca.
Slično se događa i danas. Lako je reći da nemamo vremena za molitvu zbog posla, obitelji ili svakodnevnih obveza. No naš odnos s Bogom ostaje naša osobna odgovornost.
Još jedan primjer nalazimo u Mojsiju. Kada ga je Bog pozvao da izvede Izraelce iz Egipta, smatrao je da nije dovoljno sposoban za tako veliku zadaću. Govorio je da nije dobar govornik i da će netko drugi to učiniti bolje. Ipak, Bog nije tražio savršenog čovjeka, nego srce koje će mu vjerovati. On i danas osposobljava one koje poziva.
Pobožni izgovori mogu sakriti neposlušnost
Kralj Šaul dobio je jasnu Božju zapovijed, ali ju nije u potpunosti izvršio. Kada je bio suočen sa svojim postupcima, pokušao ih je opravdati tvrdnjom da je dio plijena sačuvao kako bi ga prinio Bogu na žrtvu.
Njegovo opravdanje zvučalo je pobožno, ali nije moglo prikriti neposlušnost.
I mi ponekad pronalazimo slične razloge. Govorimo da ćemo moliti kasnije, da možemo pratiti misu preko interneta umjesto sudjelovati kada to možemo ili da ćemo se pomiriti s bližnjima kada dođe “pravo vrijeme”. Takvi izgovori mogu umiriti našu savjest, ali ne mogu zamijeniti iskrenu poslušnost Bogu.
Bog uvijek gleda srce, a ne ljepotu naših objašnjenja.
U prispodobi o velikoj gozbi Isus opisuje uzvanike koji odbijaju poziv jer imaju druge obveze. Jedan je kupio zemlju, drugi isprobava volove, treći se upravo oženio. Nijedan od tih razloga sam po sebi nije bio loš.
Problem je nastao kada su dobre stvari postale važnije od zajedništva s Bogom.
Slična opasnost postoji i danas. Posao, obitelj, društvene mreže, hobiji i svakodnevne obveze lako ispune cijeli dan, a za molitvu ostane tek nekoliko minuta ili ništa. Malo po malo srce se navikne živjeti bez Boga i nastaje duhovna hladnoća.
Krist nas zato poziva da ga uvijek stavimo na prvo mjesto. Kada je on središte života, sve ostalo dobiva svoj pravi smisao.
Nitko se ne udalji od Boga u jednom danu. To se najčešće događa kroz male odluke, odgađanja i izgovore koje ponavljamo sami sebi. Dobra je vijest da se jednako tako možemo i vratiti – jednim iskrenim “da” Bogu.
Možda je upravo danas pravi trenutak da ponovno otvorimo Sveto pismo, pronađemo vrijeme za molitvu i obnovimo svoj odnos s Kristom. On ne traži savršenstvo, nego srce koje je spremno vratiti mu prvo mjesto. Njegova vrata uvijek ostaju otvorena onima koji mu dolaze s iskrenim pouzdanjem.
