Postoji jedna stvarnost o kojoj možda premalo razmišljamo: čovjek na svojem zemaljskom putu nije prepušten samome sebi.
Katolička vjera govori o anđelima ne kao o simbolima ili lijepim pričama iz djetinjstva, nego kao o stvarnim duhovnim bićima koja je Bog stvorio i koja mu služe.
Među najljepšim istinama koje Crkva prenosi nalazi se nauk o anđelima čuvarima. Kada čovjek prolazi kroz radost, neizvjesnost, kušnju ili strah, Bog ostaje blizu.
Anđeo čuvar jedan je od znakova te Božje providnosti. On ne zauzima Božje mjesto niti čovjeku oduzima slobodu, nego služi Božjem naumu i prati čovjeka prema njegovu konačnom cilju zajedništvu s Bogom.
Zato anđeo čuvar nije samo tema dječje molitve prije spavanja. Govor o njemu otvara mnogo dublju istinu: Bog toliko ljubi čovjeka da ga na njegovu životnom putu okružuje svojom pomoći.
Anđeo čuvar nije legenda nego dio vjere Crkve
Katekizam Katoličke Crkve uči da je postojanje duhovnih i netjelesnih bića koje Sveto pismo naziva anđelima istina vjere (usp. KKC 328).
Anđeli su Božja stvorenja. Imaju razum i volju, osobna su i besmrtna duhovna bića te svojim savršenstvom nadilaze vidljiva stvorenja (usp. KKC 330).
Samo njihovo ime govori nešto o njihovoj zadaći.
Sveti Augustin objašnjava da naziv „anđeo“ govori o službi, a ne o naravi. Po svojoj naravi anđeo je duh, dok naziv anđeo označava njegovo poslanje.
A njegovo poslanje uvijek vodi prema Bogu.
Zato kršćanin ne štuje anđela kao Boga niti od njega stvara neku neovisnu duhovnu silu. Anđeli pripadaju Bogu i izvršavaju njegovu volju.
Središte anđeoskoga svijeta također nije čovjek, nego Isus Krist.
Sveto pismo govori da je sve stvoreno po Kristu i za Krista, uključujući nevidljivi svijet (usp. Kol 1,16). Poslanica Hebrejima anđele naziva služničkim duhovima poslanima služiti onima koji trebaju baštiniti spasenje (usp. Heb 1,14).
U tome možemo prepoznati nešto prekrasno.
Bog čovjeku daje pomoć ne zato što smo snažni, nego zato što poznaje našu slabost i želi nas voditi prema sebi.
Što anđeo čuvar zapravo čini za nas?
Sveto pismo pokazuje prisutnost anđela kroz cijelu povijest spasenja.
Susrećemo ih uz Abrahama i Lota, u životima proroka i Božjega naroda, ali posebno u događajima povezanima s Isusom Kristom.
Anđeo naviješta Mariji Isusovo rođenje. Anđeli donose pastirima radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Prisutni su u trenucima Kristove kušnje i muke, a nakon uskrsnuća navješćuju ženama da grob nije kraj.
Njihova služba uvijek pokazuje prema Bogu.
I upravo tu treba razumjeti anđela čuvara.
Njegova zadaća nije ispunjavati svaku našu želju niti nas čudesno uklanjati iz svake teškoće. Kada bismo bili pošteđeni svake boli samo zato što imamo anđela čuvara, ljudski život izgledao bi sasvim drukčije.
Njegova je služba prije svega duhovna.
Anđeo nas prati, zagovara i usmjerava prema dobru u skladu s Božjom voljom. Ne prisiljava nas na odluke jer Bog poštuje slobodu koju nam je dao. Čovjek i dalje može izabrati pogrešan put.
Zato prisutnost anđela čuvara nije poziv na praznovjerje, nego na veće pouzdanje u Božju providnost.
Isus govori o anđelima „malenih“ koji na nebu gledaju lice njegova Oca (usp. Mt 18,10), a upravo se na toj biblijskoj stvarnosti razvijalo kršćansko razumijevanje posebne anđeoske skrbi za čovjeka.
Katekizam donosi riječi svetog Bazilija Velikoga prema kojima uz vjernika stoji anđeo kao zaštitnik i pastir koji ga vodi prema životu. Crkva zatim sažima da je ljudski život od početka do smrti okružen njihovom zaštitom i zagovorom (usp. KKC 336).
To ne znači da ćemo uvijek osjetiti njegovu prisutnost.
Anđeo čuvar ne mora učiniti nešto spektakularno da bi bio uz nas.
Ne moramo vidjeti znak.
Ne moramo čuti glas.
Vjera se ne temelji na traženju neobičnih iskustava.
Možemo jednostavno zahvaliti Bogu što nas nije ostavio same i moliti svojega anđela čuvara da nam pomogne ostati vjernima Gospodinu.
Crkva upravo zato tijekom cijele svoje povijesti zaziva pomoć anđela. Njihovu prisutnost susrećemo u liturgiji, molitvama i blagdanima, a posebno Crkva slavi svete arkanđele Mihaela, Gabrijela i Rafaela te Svete Anđele Čuvare.
Možda smo molitvu anđelu čuvaru posljednji put ozbiljno izgovorili kao djeca.
Vrijedi joj se vratiti.
Ne zato što trebamo živjeti u strahu od svega što nas može snaći, nego upravo suprotno – kako bismo se podsjetili da pripadamo Bogu.
Kada ujutro krenemo na posao, kada djeca odlaze u školu, kada putujemo, kada donosimo tešku odluku ili navečer zatvaramo oči, možemo se sjetiti da Božja providnost djeluje i onda kada je ne vidimo.
Anđeo čuvar nije zamjena za Krista.
On nas vodi prema Kristu.
Nije središte naše vjere.
On služi Onome koji jest središte Bogu.
I možda je upravo to najljepša poruka nauka o anđelima čuvarima: ako nam je Bog dao nebeskog pratitelja na našem zemaljskom putovanju, tada možemo još snažnije vjerovati da mu nijedan trenutak našega života nije nevažan.
