Ljubav prema bližnjima najjasnije se pokazuje onda kada od nas traži nešto što nismo planirali. Lako je govoriti da volimo svoju obitelj, prijatelje i ljude oko sebe dok sve ide onako kako želimo.

Ali što se događa kada nas netko zamoli za pomoć baš onda kada smo umorni, kada želimo odmoriti ili kada smo već isplanirali vrijeme samo za sebe? Upravo u takvim trenucima otkriva se koliko smo spremni živjeti ljubav o kojoj nas Isus poučava.

Kršćanski život ne sastoji se samo od molitve, odlaska na svetu misu i poznavanja Božjih zapovijedi. Sve to ima duboku vrijednost, ali vjera treba postati vidljiva i u našim svakodnevnim odnosima. U načinu na koji razgovaramo s roditeljima, brinemo se za djecu, pomažemo prijateljima i odnosimo se prema onima koji od nas nešto trebaju.

Koliko smo puta odgodili telefonski poziv osobi koja nas čeka? Koliko smo puta pomislili da nemamo vremena posjetiti nekoga tko je bolestan ili usamljen? Možda smo nekome i pomogli, ali smo pritom u sebi osjećali nezadovoljstvo jer smo morali promijeniti vlastite planove.

Takvi trenuci nisu neobični. Svatko od nas ima svoje potrebe, umor i granice. Međutim, upravo nas svakodnevne male žrtve mogu naučiti nečemu velikom: da ljubav nije samo osjećaj koji nas ispunjava, nego i odluka da drugome darujemo dio sebe.

Isus nije rekao da ćemo njegovu ljubav pokazati samo velikim djelima. On nas poziva na vjernost u malim stvarima, ondje gdje se često vodi najvažnija borba između sebičnosti i dobrote.
Ponekad je najveći dar koji nekome možemo pružiti upravo naše vrijeme.

Kada se odreknemo vlastite udobnosti, ljubav počinje rasti

Zamislimo roditelja koji se nakon napornog radnog dana vraća kući. Želi malo mira, tišine i odmora. Međutim, dijete ga dočekuje s pitanjima, želi razgovarati ili ga moli da zajedno provedu vrijeme.
Roditelj može odgovoriti nestrpljivo, ali može i odlučiti odložiti svoje obveze i posvetiti djetetu nekoliko trenutaka.

Možda će upravo taj razgovor ostati djetetu u sjećanju mnogo dulje od skupog poklona.
Slično je i sa starijim roditeljima koji čekaju naš poziv, prijateljima koji prolaze kroz teško razdoblje ili susjedima kojima je potrebna pomoć.

Često mislimo da ćemo imati vremena za njih kada završimo sve svoje poslove. Ali život nas uči da se najvažnije stvari ne mogu uvijek odgađati.
Vrijeme koje darujemo drugima nikada nije potpuno izgubljeno, čak ni kada zbog toga moramo odustati od nečega što smo željeli.

Sveto pismo podsjeća nas na Isusove riječi:
„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15,13)
Ove riječi govore o najvećoj mogućoj žrtvi, ali nas također pozivaju da razumijemo kako se ljubav svakodnevno izgrađuje kroz darivanje.

Neće svatko biti pozvan položiti život za drugoga, ali svatko može darovati svoje vrijeme, strpljenje, razumijevanje i pomoć.
Majka koja bdije uz bolesno dijete, otac koji se odriče odmora kako bi pomogao obitelji ili čovjek koji posjećuje usamljenog susjeda svojim djelima svjedoče Kristovu ljubav.

Takva djela možda neće biti primijećena u javnosti, ali pred Bogom imaju veliku vrijednost.
Važno je pritom razumjeti da kršćanska ljubav ne znači zanemarivanje vlastitoga zdravlja, odmora ili dostojanstva. I briga o sebi dio je odgovornog života.

Istinska ljubav ne traži da čovjek dopusti iskorištavanje ili prihvati nepravdu, nego da slobodno i razborito čini dobro ondje gdje može.

Svetac koji je pokazao koliko daleko može ići ljubav

Život svetog Ivana de Brébeufa, francuskog isusovca i misionara iz 17. stoljeća, snažno pokazuje koliko čovjek može darovati kada svoje srce potpuno preda Kristu.

Napustio je sigurnost svoje domovine i otputovao u Sjevernu Ameriku kako bi naviještao Evanđelje među pripadnicima naroda Huron-Wendat.

Njegov misionarski put nije bio jednostavan. Susretao se s nepoznatim jezikom, drukčijim običajima, teškim životnim uvjetima i brojnim opasnostima.
Ipak, nije dopustio da ga strah potpuno zaustavi.

Želio je ljudima približiti Krista i služiti zajednici kojoj je bio poslan.
Njegov život završio je mučeničkom smrću 1649. godine, kada su ga zarobili i ubili ratnici iz skupine Irokeške konfederacije.

Crkva ga danas časti kao svetoga mučenika i jednog od sjevernoameričkih mučenika.
Njegovo svjedočanstvo nije poziv da svi napustimo svoje domove i krenemo u daleke zemlje. Ono nas prije svega potiče da se zapitamo koliko smo spremni darovati u okolnostima u kojima već živimo.

Ako je jedan čovjek mogao prihvatiti tako velike teškoće zbog ljubavi prema Kristu, možemo li mi odvojiti malo vremena za osobu kojoj je potrebna naša blizina?

Možemo li biti strpljiviji prema članovima obitelji, oprostiti nekome tko nas je povrijedio ili pomoći prijatelju bez očekivanja nagrade?

Možemo li posjetiti bolesnika, nazvati roditelje ili saslušati osobu koja nema s kim razgovarati?
Upravo se u takvim jednostavnim djelima krije ljepota kršćanskog života.
Svetost nije rezervirana samo za misionare, svećenike i redovnike. Ona je poziv svakome čovjeku koji želi živjeti Evanđelje.

Možda nikada nećemo učiniti nešto što će biti zapisano u povijesnim knjigama, ali možemo ostaviti neizbrisiv trag u srcima ljudi koje susrećemo. Na kraju života neće biti najvažnije koliko smo vremena imali samo za sebe, koliko smo planova ostvarili ili koliko smo udobnosti stekli.

Mnogo će važnije biti jesmo li znali ljubiti. Jesmo li bili uz one koji su nas trebali? Jesmo li imali strpljenja kada je bilo teško? Jesmo li znali dati bez računanja što ćemo dobiti zauzvrat?

Prava ljubav ne pita uvijek koliko će nas nešto stajati, nego koliko dobra možemo učiniti drugome.
To ne znači da svaki put moramo reći da ili zaboraviti vlastite potrebe. Znači da ne dopustimo da sebičnost postane važnija od ljudi koje nam je Bog povjerio.

Jer upravo kroz ljubav prema bližnjima pokazujemo koliko ozbiljno shvaćamo Kristove riječi.
Možda nas danas netko čeka. Možda je to član obitelji, prijatelj, susjed ili osoba koju smo već nekoliko puta odgodili posjetiti.

Nemojmo uvijek čekati savršen trenutak.
Ponekad je dovoljno učiniti mali korak, pružiti ruku, nazvati nekoga ili izgovoriti jednostavne riječi: „Tu sam za tebe.“ Jer ono što darujemo iz ljubavi nikada nije izgubljeno. Pred Bogom upravo takva djela mogu postati naše najveće bogatstvo.