Samo dva dana nakon krvavog napada u benediktinskom samostanu u poljskom Jarosławu, prizor pred oltarom govorio je snažnije od mnogih riječi.

Vlč. Adrian Mantykiewicz, koji je i sam bio ozlijeđen u napadu nožem, 26. rujna ponovno je slavio svetu misu. Na tijelu su još bili vidljivi tragovi napada, ali njegova poruka nije bila ispunjena osvetom.

Govorio je o oprostu. U napadu 24. rujna izbodeno je petero ljudi, među njima trojica svećenika, a 67-godišnji vlč. Stanisław Zbojniewicz preminuo je od zadobivenih ozljeda.

Nakon nasilja izgovorio je riječi koje nitko nije očekivao

Misa 26. rujna bila je prva slavljena u samostanu nakon tragedije. Vlč. Mantykiewicz pred okupljenima je jasno poručio da oprašta te je vjernike zamolio da mole za napadača i njegovo obraćenje.

Umjesto da tragedija postane početak nove mržnje, svećenik ju je pretvorio u poziv da se na zlo odgovori dobrom, ljubavlju i oproštenjem. Njegova homilija snažno je odjeknula u Poljskoj i izazvala brojne reakcije na društvenim mrežama.

U tim riječima nalazi se jedna od najtežih lekcija Evanđelja. Lako je govoriti o oprostu kada nas ništa ne boli. Mnogo je teže oprostiti kada su rane još svježe, kada je izgubljen ljudski život i kada pred očima ostaju posljedice nasilja. Oprost pritom ne znači poricanje zločina niti oslobađanje počinitelja od odgovornosti.

Kršćanski oprost znači odbiti dopustiti mržnji da dobije posljednju riječ.
Osumnjičeni za napad je 31-godišnji ukrajinski državljanin. Upravo zato vlč. Mantykiewicz upozorio je na još jednu opasnost: da se odgovornost pojedinca prenese na čitav narod.

Naglasio je da je zlo počinila konkretna osoba odgovorna za svoje postupke te pozvao Poljake i Ukrajince na međusobno poštovanje i potporu. Tužiteljstvo je protiv osumnjičenika podiglo optužbe koje uključuju ubojstvo i pokušaj ubojstva, dok motiv napada u vrijeme izvješća još nije bio javno utvrđen.

Zlo ne mora imati posljednju riječ

Samostan u Jarosławu već je nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. pomagao ljudima koji su bježali od rata. Vlč. Mantykiewicz prisjetio se kako su ondje primani ljudi kojima su bili potrebni pomoć, sigurnost i obična ljudska dobrota. Zato je zamolio da tragedija jednoga dana ne uništi ono dobro što je godinama građeno.

Njegov povratak oltaru može biti snažan podsjetnik svakome od nas. Nećemo svi biti suočeni s tako dramatičnom kušnjom, ali gotovo svatko nosi neku ranu.

Netko nas je povrijedio riječima, netko iznevjerio, odbacio ili nepravedno osudio. Tada pred čovjekom stoji izbor: hraniti ranu ili je predati Kristu.

Isus nas ne poziva na oprost zato što je učinjeno zlo nevažno. Poziva nas na oprost upravo zato što zlo ne smije postati gospodar našega srca.

Vlč. Mantykiewicz svoju je poruku završio pozivom ljudima da brinu jedni za druge i ljube one koje susreću na životnom putu.

 

Upravo tu tragedija dobiva drukčiji odgovor: ondje gdje je netko pokušao donijeti smrt i strah, kršćanin odgovara životom, molitvom i milosrđem.

Zatražio je od okupljenih i da mole za napadača da “iskusi milost obraćenja”.

“Zlo koje se dogodilo u našoj opatiji moramo pobijediti dobrotom, ljubavlju i oprostom”, istaknuo je.

“Također vas želim zamoliti da ne krivite cijeli narod iz kojeg napadač dolazi. Zlo je učinio određeni pojedinac koji je odgovoran za svoja djela. Stoga vas molim da na zlo ne odgovarate zlom, već s ljubavlju, podrškom i razumijevanjem. Molim vas da poštujete i podržavate jedni druge”, zaključio je o. Adrian.

Možda danas i mi nosimo ime osobe kojoj teško opraštamo. Ne moramo čekati da osjećaji nestanu. Možemo početi jednostavnom molitvom: „Isuse, ne mogu sam, ali ne želim živjeti u mržnji. Daj mi snagu da oprostim i sačuvaj moje srce od zla.“

Jer pobjeda vjere nije u tome da nikada ne budemo ranjeni. Pobjeda počinje kada ni nakon rane ne dopustimo da nas mržnja odvoji od Krista.