Učenici prvih razreda su sjajna djeca; iskrena, izravna i ponosna! Kad im se nešto sviđa, sviđa im se, kad im se ne sviđa, ne sviđa im se – i to kažu.
Kad učitelj ili učiteljica nešto zna – sjajan je učitelj i sjajna je učiteljica, ali kad ne zna – dijete je razočarano, što učiteljica ili učitelj ne zna… a tako je lako: prepoznati ptice po pjevu, razlikovati korov od „prave trave“, znati kako se koji cvijet zove. Može li vjeverica trčati i skakati s grane na grane, razlikovati vranu od gavrana.
Jedan dječak, prvoškolac, fascinirao me je! Nije bio pažljiv na nastavi, a čim bi se okrenula nekome drugom, on bi se „naslikao“ pred prozorom i bez treptaja gledao u ogroman kamion parkiran ispred škole, dugačak gotovo kao škola. Pa kad sam ga i stoti put opomenula da se makne od prozora, on je zadivljeno rekao: “Učiteljice, vidiš ovaj veliki kamion! To vozi moj tata! Zamisli, ovaj veliki kamion vozi MOJ TATA! EJ! MOJ TATA! Dok je izgovarao „MOJ TATA“ kao da je sa svakim slovom rastao! Lice mu je blistalo! Toliko je bio ponosan na svoga tatu!
To nedostaje mnogim dječacima, mladicima, i odraslim muškarcima danas. Nedostaje im iskustvo: “To je moj tata! To radi moj tata! To je napravio moj tata! To misli moj tata!“
Jednom je, odgovarajući na pitanja slušatelja nakon njegova predavanja, zašto ima toliko nasilja među mladim Amerikancima, pogotovo afroameričkih i latinoameričkih etničkih zajednica dr.sc. Stjepo Bartulica, koji izvrsno poznaje društvene prilike u SAD-u rekao je: “Najveći problem tih mladih ljudi je nedostatak oca u obitelji. Nažalost, ima obitelji u kojoj dječaci ne znaju ni tko im je otac, ni djed, ni pradjed, jer su i majka, i baka, pa čak i prabaka – izvanbračna djeca koja nisu upoznala svoga oca. I kad pogledate statističke podatke o onima koji završavaju u zatvoru – najviše ih je onih koji su odrastali bez oca, ili uz oca nasilnika, koji je i sam – odrastao bez oca. Ili uz oca nasilnika tako unedogled.
Nedavno je na jednom američkom portalu objavljen tekst – analiza vandalskog napada na osnovnu školu, gdje je ubijeno nekoliko djece. Istraga je utvrdila da su svi nasilnici maloljetnici koji su živjeli bez svog oca, kojeg možda i nepoznato, ili s majkom i njenim partnerom i nijedan ne živi sa svojim roditeljima.
S druge strane – naša prva molitva koju naučimo u djetinjstvu je stavljanje znaka križa na čelo i počinje riječima: “U IME OCA, I SINA I DUHA SVETOGA! AMEN“, dok se križamo i sklapamo ruke.
I nesvjesno, sve što radimo nakon toga je „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ Mi tako posvećujemo i sebe i svijet. Jesmo smo li toga svjesni?
Čudesno je Božje djelovanje; Bog Otac, Isus, Njegov Sin u jedinstvu Duha Svetoga, a ipak, jedan Bog stvoritelj je neba i zemlje, svemira, svega na svijetu i svega u svim svjetovima, Tri božanske osobe su povezane ljubavlju i jedan su Bog. Zato je prirodno da dječačić, učenik prvog razreda, s toliko ponosa kaže ozarena lica: “Vidiš učiteljice, ovaj kamion! To vozi moj tata!“
U svijetu koji nam je sudbinom u kojem je naša misija učiniti ga boljim i sretnijim – mi vjernici, kršćani, pozvani smo svjedočiti prelijepu istinu, koju nam je Isus objavio: Otac nebeski nas voli. On nam je, po sjedinjenju oca i majke darovao život i besmrtnu dušu. Mi smo na sliku Božju stvoreni kao muško i žensko. I kolikogod agresivno nam se nametali kojekakvi nakaradni stavovi o ljudskom tijelu i ljudskoj duši, jednostavno su besmisleni! Bog nas je stvorio kao muško i žensko, kao što u stvorenom svijetu postoje „muški i ženski elementi “ koji jedino zajedno stvaraju život (biljke, životinje), a Isus, koji nam se sav dao kao Sin, objavio nam je Oca i naučio nas je moliti „Oče naš …“
Sad vrlo lako i jednostavno mogu zamislii dječačića i dječaka Isusa kako sluša, imitira i slijedi svog oca, Josipa u Nazaretu i kako s ponosom toliko puta kaže svojim prijateljima:“Vidiš ovaj krov? To je moj tata radio! Vidiš li onu kuću? To je moj tata radio…Isus je živio s Josipom, bio je „Josipov sin sin“ (Lk.4, 22) i s divljenjem, radošću i ljubavlju je promatrao njegov rad i plodove njegova rada: kuće, alatke za rad s drvetom, posude, pribor za jelo, i sve što god je Josip napravio. I tek kao dvanaestogodišnji dječak, ulaskom u Hram, u bezvremenu doživljava i shvaća bit svoga bića, svoj puni identitet. On je Sin Božji, druga božanska osoba…. U tom susretu sa samim Sobom kao Sinom Očevim, On je onkraj vremena i prostora, i zato s čuđenjem pita roditelje, koji su ga tri dana tražili: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u kući Oca mojega“ (Lk, 2,49) On sad u potpunosti shvaća i proživljava svoj pravi identitet. Mogli bismo to usporediti s doživljaj poziva na posvemašnje sebedarje Bogu. Kad se u duši doživi takav susret s Ocem nebeskim, i s Isusom, Sinom Božjim – sve se mijenja, iako se ne mijenja ništa vidljivo. Duša je ispunjena svojim identitetom Božjeg djeteta (sina, kćeri) i pozivom na posvećenje, koje nije ni opipljivo, ni vidljivo, ali je istinito do prave preobrazbe bića, svjesnog svog poslanja i zvanja u ovom životu – za vječni život.
Isusa su taj susret s Ocem i vlastita preobrazba toliko promijenili da je sav njegov život, da je svakodnevni život i rad dobivao novi smisao; kao kao što je s nebeskim Ocem i Duhom Svetim stvarao sav svijet, sunce, nebo i zvijezde, cvijeće, drveće i travu, more i sve što je u njemu, rijeke, nizine i planine, sad radi sasvim obične i prozaične stvari za svoje sugrađane, susjede, rodbinu, trgovce…i svojim božanskim dodirom svakom predmetu daje božansku ljepotu svoga srca i svakoj osobi za koju radi – donosi dah i duh neba i vječnosti…Uz Josipa, on uživa u radu, a svakom predmetu koji izrađuje – udahnjuje i metafizičku, nebesku vrijednost. To nije samo radost i brige za čovjeka, niti samo zato da bude plaćen, to je dar Sina, druge božanske osobe svome stvorenju – čovjeku vrijednog dara – samoga Boga! Zato sve što svojim rukama napravi ima vrijednost jednog svemira. A sama osoba kojoj je nešto napravio – njemu je dar Oca nebeskoga. Promatrajući odnos Josipa i njegovog sina dok zajedno rade, pričaju, rješavaju svakodnevne probleme, tješe se u bolesti, smiju se, pjevaju u Nazaretu, gledamo duhovnu preobrazbu obojice: Sin uči od oca kako se ophoditi s ljudima, a otac – kako razumjeti i prihvatiti Sina – dar Božji. Duša mu govori kako je njegov, zapravo Marijin Sin, jedinstvena i neponovljiva osoba u vječnosti, koja je svjesna svoga božanskog, duhovnog identiteta: “Ja sam Božji Sin!“ I kad kaže:“ To je moj tata! Josipu je srce puno zahvalnosti. Isusovo, ali i Josipovo srce kuca ljubavlju spram Oca nebeskoga, a u Ime Očevo – njihova srca kucaju za svakoga koga sretnu, za koga rade, pogotovo za Mariju, suprugu Josipovu i majku Sina Božjega.. premda se to ni po čemu ne vidi osim po ljubavi i radosti, nježnosti i tišine , sklada i mira u kojima je stvaran sav svemir i naš svijet, koji se odražava u njihovoj obitelji.
Jesmo li svjesni raskoši, ljepote i bogatstva dok molimo: „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se Ime tvoje“ – i odsjaja vječne nježnosti dok izgovaramo molitvu, koju nas je sam Isus naučio? O ljepoti Božjeg očinstvu naučio me pravošću :“Ovaj kamion vozi moj tata“ Sada svaku molitvu „Oče naš“ doživljavam darom ljubavi i nježnosti, i znam da samom Isus moli: “Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Jer – to je moj tata“!
Autor: Ana Penić/ Portal: rastimo u vjeri / foto: Radio Dalmacija,
