Bog je svakome čovjeku povjerio dragocjene darove, ali pitanje je kako ih koristimo i kakve plodove donosimo. Naš život, vrijeme, sposobnosti i odnosi nisu samo ono što posjedujemo, nego i odgovornost koju nosimo pred Bogom.
Isusova prispodoba o vinogradu i vinogradarima podsjeća nas da Bog čovjeku daje slobodu, ali ga poziva da tu slobodu usmjeri prema dobru. Upravo o tome govori vlč. Ivan Valentić, župnik Župe sv. Martina biskupa u Dugom Selu, objašnjavajući zašto Božje očekivanje ne znači da Bogu nešto nedostaje, nego da čovjeka poziva na život koji donosi dobre plodove.
„Kada kažemo Bog očekuje, lako se krivo shvati, kao da Bog ima potrebu za nečim. Ako mi nešto činimo, mi Bogu doprinosimo, mi Bogu dajemo, i to se često zna i čuti, baš u susretu s ljudima, osobito kroz sakrament ispovijedi: pa ja sam Bogu dao to, pa to sam napravio, on meni ovako vraća“, kaže vlč. Valentić.
Bog nam daje slobodu, ali očekuje dobre plodove
Stoga je važno pitati se ima li Bog pravo od čovjeka očekivati plod s obzirom na ono što mu je dao. Taj plod nije bilo što, nego konkretno dobro.
Bog je, ističe, sve pripremio tako da iz toga može proizići dobar plod.
„Čovjek je svojom odlukom onda izabrao poći nekakvim drugim putem i došli su oni plodovi koje i sam čovjek, na kraju, kad zastane, shvaća da ne želi, da to nije nešto što je u životu poželjno.
Znači, Bog brine, Bog ostavlja čovjeku slobodu, ali kaže: evo, čovječe, što si napravio s time, kako si iskoristio život, kako si iskoristio darove.“
Božje djelovanje posebno se može prepoznati u trenucima bolesti, patnje i smrti. Vlč. Valentić govori i iz vlastitog iskustva molitve za ozdravljenje, kada se ono nije dogodilo na način na koji je čovjek očekivao. Ipak, upravo tada, kaže, može doći do drugačijeg, dubljeg iskustva Božje prisutnosti.
„Mnogi imaju, i sam imam to iskustvo, gdje smo molili… nije se dogodilo čudo ozdravljenja, onako kako bi čovjek očekivao, ali mislim da ono što se dogodilo je bilo puno veće čudo. Baš Božji blagoslov i mir koji je ispunio čitavu tu situaciju.“
To posebno vidi u susretima s bolesnicima i umirućima, osobito kroz sakrament bolesničkog pomazanja. Ne osnažuje se samo bolesnik, nego se mijenja i način na koji cijela obitelj proživljava trenutke bolesti i oproštaja.
Žalost pritom ostaje prisutna i ona je prirodan dio suočavanja s gubitkom. No, kako podsjeća vlč. Valentić, kršćanska nada počiva u tome da žalost nije jača od Božje milosti.
„Mi znamo da je Isus bio žalostan, da je plakao nad onima koji su umrli, a bili su mu dragi. Ali ta žalost nije jača, nije veća od Božje milosti i toga mira o kojem sveti Pavao govori.“
Prava ljepota vjere počinje u čovjekovu srcu
Govoreći o plodovima čovjekova života, vlč. Valentić podsjeća i na Isusova upozorenja farizejima. Nije dovoljno da je sve izvana uređeno ako je nutrina zanemarena.
„Isus je više puta rekao, upozoravajući farizeje, a oni su vjernici, da paze na nutrinu, da nije samo dovoljno pobrinuti se da je izvana uređeno, obijeljeno, a nutrina puna svega i svačega.“
Briga o vanjštini nije nevažna, ali ona treba biti odraz unutarnje ljepote, a ne njezina zamjena.
Ove riječi potiču svakoga od nas da se zapita kakve plodove donosi njegova vjera. Jer ono što smo primili od Boga dobiva svoju puninu kada to koristimo za ljubav, dobro i služenje drugima.
Izvor: Hrvatska katolička mreža (HKM), emisija „Živjeti evanđelje“. Cijelu emisiju u kojoj je gostovao vlč. Ivan Valentić možete pogledati na YouTube kanalu HKM-a.
Video:
