Nakon snažnog potresa, poplave, požara ili oluje gotovo uvijek se pojavi isto pitanje: Zašto je Bog ovo dopustio? Kada u nekoliko trenutaka ljudi izgube domove, sigurnost, a ponekad i svoje najmilije, nije lako pronaći riječi.

Još je opasnije ponuditi brz odgovor i tragediju proglasiti Božjom kaznom. Biblija nam pokazuje da odnos između Boga, čovjekove patnje i svijeta u kojem živimo nije tako jednostavan. Isus nije učio svoje učenike da na svaku nesreću gledaju kao na dokaz da su stradali ljudi bili veći grešnici od drugih.

Naprotiv, kada su Mu govorili o ljudima koji su tragično izgubili život, odbacio je takvu logiku i pozvao svakoga čovjeka da pogleda vlastiti život i obrati svoje srce. Prirodna katastrofa zato za kršćanina nije trenutak u kojem treba tražiti tuđu krivnju.

To je trenutak u kojem treba spašavati život, pružiti ruku unesrećenome, moliti za stradale i ponovno se suočiti s činjenicom da je naš zemaljski život krhak. Bog nije ravnodušan prema ljudskoj boli. Najsnažniji odgovor kršćanstva na pitanje patnje nije teorija, nego Isus Krist  Bog koji ulazi u ljudsku patnju, plače, nosi križ i pobjeđuje smrt.

Isus ruši opasnu ideju: tragedija ne znači da je netko veći grešnik

Ljudi su i u Isusovo vrijeme pokušavali povezivati nesreću s osobnom krivnjom.

U Evanđelju po Luki Isus spominje ljude na koje se srušila kula u Siloamu. Postavlja pitanje jesu li oni bili veći krivci od ostalih stanovnika Jeruzalema zato što su tako stradali.

Njegov odgovor je jasan: nisu.

To je iznimno važna poruka i za naše vrijeme.

Kada potres razori nečiju kuću, kada bujica odnese naselje ili požar uništi ono što je obitelj desetljećima stvarala, kršćanin nema pravo stati pred unesrećene i tvrditi da zna kako ih je Bog kaznio.

Takav sud može čovjeku koji već pati nanijeti još dublju ranu.

Isus nas usmjerava u drugom pravcu.

Tragedija nas podsjeća koliko je život prolazan i koliko je važno ne odgađati obraćenje, pomirenje i ljubav.

Ne trebamo pitati: „Što su oni učinili da im se ovo dogodilo?“

Mnogo korisnije pitanje glasi: „Što ja mogu učiniti za čovjeka koji sada pati?“

Upravo se tu vidi autentična kršćanska vjera.

Gladnome treba donijeti hranu. Onome koji je izgubio dom treba pomoći pronaći sigurnost. Uplašenoga treba ohrabriti. Za poginule treba moliti, a njihovim obiteljima biti blizu.

Kršćanska ljubav ne promatra katastrofu izdaleka. Ona ulazi među ranjene.

Gdje je Bog kada se sve oko nas ruši?

Ovo je možda najteže pitanje.

Kada čovjek ostane pred ruševinama vlastitoga doma, jednostavna objašnjenja nisu dovoljna.

Kršćanstvo ne obećava život bez potresa, bolesti, gubitaka ili smrti. Isus svojim učenicima nije obećao svijet bez patnje.

Obećao je nešto drugo – da čovjek u svojoj patnji neće biti napušten.

Bog nam se u Isusu Kristu pokazao kao Bog koji poznaje ljudske suze.

Isus je plakao pred Lazarovim grobom. Susretao je bolesne, odbačene i očajne. Na kraju je i sam prošao kroz patnju i smrt na križu.

Zato kršćanin pred tragedijom ne mora glumiti da razumije sve Božje putove.

Može plakati.

Može pitati.

Može moliti.

Ali može i vjerovati da posljednju riječ nema ruševina, požar, bolest niti grob.

Posljednju riječ ima Bog.

Knjiga Otkrivenja završava velikom slikom kršćanske nade: dolazi dan kada smrti više neće biti, niti tuge, jauka i boli.

To obećanje ne znači da trebamo zanemariti ovaj svijet.

Upravo suprotno.

Ako vjerujemo u Boga ljubavi, tada smo pozvani biti Njegove ruke ondje gdje ljudi pate. Zato nakon katastrofe nije dovoljno napisati: „Molimo za vas.“

Treba moliti, ali kada možemo – treba i djelovati.

Pomoći.

Darovati.

Otvoriti vrata.

Nazvati usamljenoga.

Sudjelovati u obnovi.

Biti čovjek čovjeku.

A prirodne nepogode podsjećaju nas i na odgovornost. Razborito je poštovati upozorenja nadležnih službi, pripremiti se za moguće opasnosti i ne izlagati sebe ili druge nepotrebnom riziku. Vjera i odgovorno ponašanje nisu suprotnosti.

Kada se zemlja zatrese, vjetar podigne krovove ili voda uđe u domove, možda nećemo imati odgovor na svako pitanje.

Ali znamo što kršćanin tada treba učiniti.

Ne osuđivati.

Ne širiti strah.

Ne tvrditi olako da zna Božji plan.

Nego moliti, pomoći i ostati uz čovjeka koji pati.

A istodobno dopustiti da nas krhkost života podsjeti na pitanje koje često odgađamo:

Jesam li spreman susresti Boga?

Jer prirodne katastrofe nisu poziv da prstom pokazujemo prema drugima.

One nas mogu podsjetiti koliko je život dragocjen, koliko nam je potrebno obraćenje i koliko malo vremena treba da ono što smatramo sigurnim nestane.

Zato dok imamo vrijeme – ljubimo.

Dok možemo – praštajmo.

Dok možemo – pomozimo.

I dok traje naš zemaljski put, držimo se Krista, jer kršćanska nada ne počiva na uvjerenju da nam se ništa loše neće dogoditi, nego na vjeri da nas ni u najvećoj oluji Bog neće napustiti.