Postoje rane koje nitko ne vidi. Čovjek normalno razgovara, radi, susreće druge i nastavlja sa svojim obvezama, a duboko u sebi još uvijek vodi razgovore s osobom koja ga je povrijedila. Prisjeća se izgovorenih riječi, nepravde koju je doživio ili trenutka kada ga je netko iznevjerio. Upravo na takvim mjestima može početi rasti ogorčenost. Ona ne dolazi uvijek naglo.

Ponekad se hrani svakim novim prisjećanjem na ono što se dogodilo, sve dok rana ne počne određivati naše misli, raspoloženje i odnos prema drugima. Bog nas, međutim, ne poziva da živimo zarobljeni u onome što su nam drugi učinili.

On želi ući upravo u ono mjesto koje boli i pokazati nam da posljednju riječ nad našim životom nema nepravda, nego Njegova milost.

Ne moraš nositi ono što pripada Božjim rukama

Kada nas netko povrijedi, prirodno želimo da pravda bude zadovoljena. Želimo objašnjenje, ispriku ili barem priznanje da ono što nam je učinjeno nije bilo ispravno. Ali što ako toga nema? Što ako osoba koja nas je povrijedila nikada ne prizna svoju pogrešku?

Tada se pred nama pojavljuje važna odluka: hoćemo li svoj mir vezati uz ponašanje druge osobe ili ćemo ono što ne možemo riješiti predati Bogu?

Isus nije obećao život bez nepravde. I sam je prošao kroz odbacivanje, lažne optužbe, izdaju i križ. Ipak, nije dopustio da ponašanje drugih ispuni Njegovo Srce mržnjom.
Upravo tu kršćanin otkriva drukčiju vrstu snage.

Oprostiti ne znači tvrditi da se ništa ozbiljno nije dogodilo. Oprost nije opravdavanje tuđega grijeha niti obveza da ponovno dopustimo nekome da nas povređuje. Nekada su potrebne jasne granice, udaljavanje i zaštita vlastitog dostojanstva.

Ali jedno ne moramo ponijeti sa sobom  mržnju.
Ona ne kažnjava samo osobu kojoj je upućena. Najprije oduzima mir srcu koje je nosi.
Zato sveti Pavao daje snažan putokaz: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21).
To ne znači biti slab. Naprotiv, potrebno je mnogo više snage sačuvati srce od osvete nego uzvratiti istom mjerom.

Najveća pobjeda događa se u tvome srcu

Možda postoji osoba čije ime još uvijek u tebi izaziva nemir. Možda se dogodilo nešto što ni nakon mnogo vremena ne možeš zaboraviti. Nemoj se zbog toga pretvarati da rana ne postoji. Donesi je pred Krista upravo takvu kakva jest.

Reci mu što te boli.
Reci mu ako još nisi spreman oprostiti.
Reci mu ako se u tebi javlja ljutnja svaki put kada se sjetiš nepravde.
Bog ne traži glumu. On želi istinu tvoga srca jer upravo odatle može početi ozdravljenje.
Oprost često nije osjećaj koji se pojavi preko noći. Može biti odluka koju ćemo pred Bogom morati ponoviti mnogo puta: „Gospodine, predajem Ti ovu osobu i ono što mi je učinila. Ne želim da ova rana upravlja mojim životom.“

Tada se događa nešto važno. Prošlost možda ostaje ista, ali njezina vlast nad nama počinje slabjeti.
Više ne čekamo tuđu nesreću kako bismo osjetili zadovoljstvo. Ne trošimo dane zamišljajući kako ćemo jednoga dana vratiti istom mjerom. Ne dopuštamo da jedna osoba, jedan događaj ili jedna nepravda određuju kakvi ćemo postati.
To je sloboda koju Krist želi dati.

Ako danas nosiš gorčinu, nemoj je hraniti još jednim danom. Predaj Bogu osobu koju teško opraštaš. Moli za snagu da ne uzvratiš zlom. Postavi granicu ondje gdje je potrebna, ali nemoj zatvoriti srce pred Bogom.
Ne možeš promijeniti jučer, ali možeš odlučiti što ćeš danas nositi u srcu.

Možda nećeš odmah zaboraviti. Možda će rana još neko vrijeme boljeti. Ali svaki put kada izabereš mir umjesto osvete, molitvu umjesto mržnje i Boga umjesto gorčine, činiš korak prema slobodi.
Ne dopusti da te čovjek koji te povrijedio udalji od osobe kakvom te Bog želi učiniti.
Predaj Njemu pravdu, a svoje srce sačuvaj za ljubav.