Australski nadbiskup Anthony Fisher podsjetio je vjernike na duboko značenje klečanja u molitvi te pozvao župe da vrate klecala i potaknu pobožnost pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Nadbiskup Sidneyja, Anthony Fisher OP, objavio je povodom svetkovine Tijelova tekst u kojem je svećenicima i vjernicima želio skrenuti pozornost na važnost molitvenog stava klečanja u liturgiji.
U vremenu kada se u mnogim crkvama sve manje govori o značenju pojedinih liturgijskih gesta, nadbiskup podsjeća da položaj tijela nije nevažan detalj, nego vidljivi izraz naše vjere.
“Sva naša osjetila su uključena u liturgiju, kao i naše tetive: stojimo, sjedimo, klanjamo se, vršimo procesije i klečimo. Od ovih fizičkih položaja, klečanje najjasnije otkriva što vjerujemo o Bogu i našem odnosu s Njim”, napisao je Fisher.
Mnogi vjernici danas možda ne razmišljaju o tome koliko položaj tijela može pomoći molitvi. No Crkva je stoljećima učila da način na koji stojimo, sjedimo ili klečimo nije nevažan detalj, nego vanjski izraz onoga što nosimo u srcu.
Upravo na to upozorio je nadbiskup Sydneyja Anthony Fisher u svom obraćanju povodom svetkovine Tijelova.
Klečanje govori više od riječi
Nadbiskup Fisher istaknuo je da su u liturgiju uključena sva naša osjetila, ali i naše tijelo. Vjernici stoje, sjede, sudjeluju u procesijama, klanjaju se i kleče.
“Sva naša osjetila su uključena u liturgiju, kao i naše tetive: stojimo, sjedimo, klanjamo se, vršimo procesije i klečimo. Od ovih fizičkih položaja, klečanje najjasnije otkriva što vjerujemo o Bogu i našem odnosu s Njim”, napisao je Fisher.
Podsjetio je kako je klečanje stoljećima bilo uobičajeni način primanja svete pričesti te da su oltarne ograde u mnogim crkvama i danas svjedoci te duge tradicije.
“Klečanje je stoljećima bio zadani položaj primanja svete pričesti u latinskoj crkvi. Oltarne ograde, koje još uvijek postoje u mnogim našim crkvama, podsjetnik su na ovaj pobožni običaj”, naglasio je nadbiskup.
Prema njegovim riječima, klečanje nije samo običaj iz prošlosti, nego snažan znak poštovanja, vjere i predanja Bogu.
Što o klečanju govori Sveto pismo?
Nadbiskup Fisher osvrnuo se i na brojne biblijske primjere. Istaknuo je kako je klečanje prisutno kroz cijelu povijest spasenja.
“Mojsije se poklonio pred gorućim grmom. Salomon je kleknuo pri posvećenju Hrama. Daniel je kleknuo da se pomoli u privatnosti svoje sobe. Mudraci su se duboko poklonili pred malim Kraljem”, podsjetio je Fisher.
Dodao je kako je i u Novom zavjetu klečanje pred Isusom bilo uobičajeno te nikada nije predstavljalo poniženje, nego priznanje Božje prisutnosti i veličine.
Posebno je upozorio da su u nekim crkvama tijekom posljednjih desetljeća uklonjena klecala te da se ponegdje vjernike čak odvraćalo od klečanja. Ipak, smatra da Crkva ne smije izgubiti ovaj dragocjeni izraz pobožnosti.
Na kraju je pozvao svećenike da otvore crkve za molitvu, organiziraju više klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i vrate klecala ondje gdje ih više nema.
“Da vrate klecala u svaku crkvu u kojoj ona nedostaju”, poručio je nadbiskup.
Njegove riječi podsjećaju da vjera nije samo ono što izgovaramo usnama, nego i ono što pokazujemo svojim životom, srcem i tijelom.
Kada kleknemo pred Gospodinom, priznajemo da je On naš Stvoritelj, Spasitelj i Kralj te da mu želimo predati cijeli svoj život.
Nadbiskup: Klečanje nije poniženje nego izraz vjere
Nadbiskup Anthony Fisher osvrnuo se i na mišljenja onih koji smatraju da je klečanje zastarjeli ili čak ponižavajući čin. Istaknuo je kako se zbog takvog razmišljanja u nekim crkvama uklanjaju klecala, a vjernike se ponekad obeshrabruje da kleče tijekom molitve.
„Pa ipak, klečanje za nas ima svoju povijest. U Svetom pismu klečanje znači daleko više od pokorničkog čina“, napisao je Fisher.
Podsjetio je kako su brojni biblijski likovi klečali pred Bogom. Mojsije se poklonio pred gorućim grmom, Salomon je kleknuo pri posvećenju Hrama, Daniel je klečao u molitvi, a mudraci su se poklonili pred novorođenim Isusom.
Fisher naglašava da je i u Novom zavjetu klečanje pred Isusom bilo uobičajeno te nikada nije predstavljalo poniženje, nego znak vjere, poštovanja i klanjanja.
Posebno je istaknuo važnost molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
„Kada pred Presvetim Oltarskim Sakramentom molimo svetu uru ili barem nekoliko svetih minuta, mogli bismo kleknuti barem dio vremena kao izraz zahvalnosti, povjerenja, klanjanja i strahopoštovanja prema Gospodinu“, poručio je nadbiskup.
Na kraju je uputio nekoliko konkretnih prijedloga svećenicima svoje nadbiskupije: da crkve budu otvorene za molitvu tijekom dana, da se organiziraju redovita klanjanja pred Presvetim, da se potiče molitveni život vjernika te da se vrate klecala u crkve gdje su uklonjena.
„Da vrate klecala u svaku crkvu u kojoj ona nedostaju“, jedna je od poruka koju je posebno naglasio nadbiskup Fisher.
Ovaj dodatak lijepo zaokružuje članak i zadržava naglasak na Fisherovim riječima, što je važno za vjerodostojnost teksta.
