Velečasni Zlatko Sudac u svojoj propovijedi malo drugačiji nego inače bacio se na političare na koje je i sam nezadovoljan ponašanju vođenje države ili zemlje. U svojoj propovijedi želi istaknuti da bi trebali političari više se posvetiti narodu i izvršavati svoj posao, Bog im je dao posao da ga izvršavaju pravedno a ne da svoju titulu i ponos koju imaju sebe uzvisuju i zanemaruju narod sa lažima koje čine.
Žeđ za moći, strah od prolaznog, sila i grupni materijalistički interesi stvorili su razloge za zločinačku politiku.„Granice između politike i zločina u najmanju su ruku nejasne, ako uopće postoje” (Lj. Rupčić). Oblici se lako mijenjaju, a fronte ostaju. Uvijek vječno pitanje: Tko će vladati? S kojim sredstvima? Kako osigurati uspjeh? Sve postaje politika. I sportske su igre političke igre.
Kod nas se uglavnom s političkog položaja silazi na položaj „dvorskih luda” ili na jedino sigurno mjesto ćelije u Remetincu. Svi političari počinju veličanjem svoga poslanja i obmanjivanjem sugrađana. Uvjereni u svoju laž sebe doživljavaju kao „spasitelje”, a svoje protivnike kao utjelovljene „đavle”. Sjedeći za tim stolovima, kakvi god bili, što vidite ako Svjetla nema?
Iz iskustva poučeni ispada da političari rade samo na raspodijeli bijede. Dodvoravajući se i puzeći pred moćnicima sila ponižavaju vlastiti narod. Parole postaju sredstvo opravdanja i jedino što mogu ponuditi ljudima umjesto kruha, istine i pravde. Sve je obliveno lažima. Lijevi i desni, demokrati i antidemokrati, rasisti i humanisti veoma se razlikuju, ali u riječima.
Svim su političarima ruke prljave. To je zanimanje postalo toliko omraženo zahvaljujući upravo političarima. Govoreći o tuđim manama i propustima, a ne o dobru koje treba ostvariti, sve je samo ne političko djelovanje. U našoj svijesti koja je stvorena u političkim i gospodarskim uvjetima, skovana su pravila ponašanja koja su prije hipokrizija nego li kreposti; prije kukavičluk nego li hrabrosti. To su uistinu pravila ponašanja koja više priliče zatvorenicima nego li slobodnim ljudima.
„Današnja „vanjska politika”, ako nije pripremanje rata, onda je „turizam na državni račun” (G. Gvaresi). Ići putovima kojima se može vratiti može biti promašeno i štetno, ali ići putovima kojima se ne može vratiti može biti katastrofalno. Demokracija tu nipošto nije iznimka. Ona je proklamirani ideal svih autoritarnih režima, jer zapravo drugih i nema. Nažalost, …
“demokracija je najgori oblik uprave, ali jedino moguć”
izvor: velecasnisudac.com
