Sažalivši se, dotakne Isus njihove oči i oni odmah progledaše te pođoše za njim Matej 20: 34
Dva su slijepca sjedila kraj puta blizu grada Jerihona.
Vjerojatno su se nadali da će im netko od hodočasnika koji su išli u Jeruzalem iskazati sućut. Tada je iz grada izišlo mnoštvo ljudi. Uvježbane uši slijepaca čule su poruku: Dolazi Isus! Odmah su počeli zazivati: „Smiluj nam se, Gospodine, Sine Davidov!“ Oni koji su ih okruživali naredili su im neka šute, ali ih se nije moglo ušutkati: vikali su sve glasnije.
Što je Isus učinio? Zaustavio se, dozvao ih k sebi i upitao: „Što hoćete da vam učinim?“ Zar On nije znao? Naravno, Sin Božji je znao tko je to pred Njim. Slijepci su ga zamolili: „Gospodine, da nam se otvore oči.“
Prije negoli opiše kako je Isus dotaknuo njihove oči i dao im da progledaju, biblijski zapis naglašava da se Isus „sažalio“. Zašto je On osjetio toliku sućut? Je li to bilo zbog njihova užasnog stanja – neizlječivosti, bespomoćnosti i nemogućnosti da se uklopi u društvo? I zbog toga; no Isus je bio u stanju vidjeti što im je u srcima. Vidio je njihovu beznadnost, njihovu jad i bijedu, kao i njihovu potrebu za vrijeme da imaju sigurnost i smisao u životu.
Sin Božji je svjestan svake ljudske potrebe. On zna naše osobno stanje, kao i stanje našeg srca. On će drage volje otvoriti oči našeg srca za golemu ljubav koju ima prema nama i obogatiti naš život. Ona dva slijepca pouzdala su se u Isusa kao u obećanog Otkupitelja – i nisu se razočarala.
