Čovjek može dugo nositi ranu koju nitko ne vidi. Razočaranje, izdaja, nepravda, gubitak povjerenja ili riječi koje su duboko zaboljele mogu ostaviti trag koji s vremenom počinje mijenjati naš odnos prema drugima.
U početku se samo pokušavamo zaštititi, ali poslije možemo primijetiti da sve teže opraštamo, manje suosjećamo, brže osuđujemo i sve se više zatvaramo.
Upravo tada potrebno je pogledati u vlastito srce i zapitati se što se u njemu događa. Bog ne želi da zbog onoga što smo pretrpjeli postanemo ljudi bez nježnosti i milosrđa. Isus poznaje svaku našu ranu, ali nas poziva da mu je predamo kako bol ne bi postala zid između nas, Boga i drugih ljudi.
Tvrdoća srca često počinje tamo gdje prestane oprost
Nije svaki osjećaj ljutnje znak tvrdoga srca. Čovjek može biti povrijeđen, razočaran ili tužan, a ipak ostati otvoren Božjem djelovanju. Opasnost nastaje kada odlučimo trajno živjeti u gorčini i kada u sebi počnemo njegovati misao da nekome nikada nećemo oprostiti.
Neoproštena povreda može godinama živjeti u čovjeku. Vraćamo se istim riječima, događajima i ljudima, ponovno proživljavajući ono što se dogodilo. Rana tada više nije samo dio prošlosti – ona počinje određivati sadašnjost.
Krist nas poziva na drukčiji put.
Oprost ne znači tvrditi da zlo nije bilo zlo. Ne znači ni ponovno dopustiti nekome da nas povređuje. Oprost znači odbiti dopustiti da tuđi grijeh trajno upravlja našim srcem.
Upravo je zato oprost toliko snažan čin vjere. Kada ne možemo sami oprostiti, možemo barem započeti jednostavnom molitvom: „Isuse, ja ovo ne mogu svojim snagama. Nauči me oprostiti.“
Bog može početi djelovati već kroz tu iskrenost.
Isus ne odbacuje ranjeno srce On ga želi obnoviti
Pred Kristom ne moramo glumiti da smo dobro. Ne trebamo skrivati ljutnju, razočaranje, strah niti priznanje da nam je teško nekoga ponovno gledati s ljubavlju.
Isusu možemo donijeti upravo ono srce kakvo danas imamo.
Ako je umorno – donesimo mu umor.
Ako je povrijeđeno – donesimo mu ranu.
Ako je ispunjeno gorčinom – priznajmo mu gorčinu.
Ako ne može oprostiti – zamolimo ga za milost prvoga koraka.
Kršćanski život nije dokazivanje vlastite snage, nego neprestano vraćanje Onome bez kojega ne možemo istinski ljubiti.
Zato su molitva, ispovijed, Euharistija i Božja riječ toliko važni. Čovjek koji se približava Kristu dopušta mu da postupno dotakne mjesta koja su dugo bila zatvorena. Promjena možda neće doći preko noći, ali Bog može učiniti ono što mi sami ne možemo.
Nemojmo čekati da nam srce potpuno otvrdne kako bismo se vratili Bogu. Ako primijetimo da nas raduje tuđa nesreća, da stalno osuđujemo, da više ne želimo oprostiti, da nas molitva ne zanima ili da u sebi dugo hranimo mržnju, vrijeme je ponovno otvoriti vrata Kristu.
Njegovo Srce nije zatvoreno ni pred jednim čovjekom koji mu iskreno dolazi.
Isus nas nije ljubio samo kada smo bili dostojni njegove ljubavi. Upravo zato ni mi ne možemo graditi svoj život samo oko pitanja tko je zaslužio našu dobrotu. Milosrđe koje smo primili treba postupno postati milosrđe koje darujemo.
Možda danas ne možeš promijeniti osobu koja te povrijedila. Možda ne možeš vratiti izgubljeno niti izbrisati ono što se dogodilo. Ali možeš odlučiti da prošlost neće imati posljednju riječ nad tvojim srcem.
Predaj je Kristu.
Dopusti mu da od gorčine ponovno stvara mir, od nepovjerenja novu nadu, a od srca koje se zatvorilo srce sposobno ljubiti.
Molitva za obnovu srca
Gospodine Isuse, dolazim Ti sa svime što nosim u sebi. Ti poznaješ moje rane, razočaranja i ljude kojima još uvijek teško opraštam. Ne želim dopustiti da bol ugasi ljubav u meni. Dotakni moje srce i oslobodi ga od gorčine, mržnje, osvete, oholosti i osuđivanja. Daruj mi poniznost da priznam svoje slabosti i snagu da učinim prvi korak prema oprostu.
Nauči me gledati druge Tvojim očima i ljubiti srcem koje se ne zatvara pred milosrđem. Isuse, učini moje srce sličnim svome Srcu – blagim, poniznim, čistim i vjernim. Presveto Srce Isusovo, u Tebe se uzdam. Amen.
