Poruka „Ako imaš  donesi, ako nemaš  ponesi“ toliko je jednostavna da je razumije svatko. Iza nekoliko riječi krije se nešto što našem društvu danas posebno treba  spremnost da primijetimo čovjeka koji nema dovoljno i da mu pomognemo bez osuđivanja, ispitivanja i ponižavanja.

Na fotografiji vise vrećice s voćem koje netko može ostaviti, a drugi uzeti. Ali prava vrijednost takve geste nije samo u hrani. Ona čovjeku govori: netko je mislio na tebe. Netko ne želi da ostaneš sam sa svojom nevoljom. Upravo tu počinje istinska solidarnost.

Sve je više ljudi kojima svakodnevni život postaje težak. Cijene hrane, stanovanja, režija i drugih osnovnih potreba mnogim obiteljima i pojedincima predstavljaju ozbiljan teret.

Netko možda radi, a ipak mora pažljivo računati što će kupiti. Starija osoba možda nakon plaćanja računa mora štedjeti na hrani. Obitelj s djecom možda ne govori nikome da joj nedostaju osnovne namirnice. Siromaštvo nema uvijek lice koje odmah možemo prepoznati.

Zato pomoć ne treba čekati tek trenutak kada netko otvoreno kaže da nema. Potrebno je stvarati zajednicu u kojoj ćemo jedni druge primjećivati.

Ne moraš biti bogat da bi nekome pomogao

Kršćanska ljubav ne mjeri vrijednost dara njegovom cijenom. Isus nas uči gledati srce čovjeka i potrebe bližnjega. U Evanđelju po Mateju čitamo njegove snažne riječi: „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me.“ (Mt 25,35)

Te riječi podsjećaju da se odnos prema Bogu ne može potpuno odvojiti od našega odnosa prema čovjeku. Molitva nas treba učiniti osjetljivijima na tuđu bol, a vjera nas treba pokrenuti prema djelima ljubavi.

Ne mora svatko učiniti nešto veliko. Netko može ostaviti nekoliko jabuka. Drugi može kupiti kruh više. Netko može pomoći starijoj osobi, odnijeti namirnice bolesnom susjedu ili darovati odjeću koju više ne koristi. Drugi možda nema materijalnih mogućnosti, ali može darovati vrijeme, razgovor, prijevoz ili riječ ohrabrenja.

Najljepša pomoć je ona koja čuva dostojanstvo osobe koja je prima. Nitko se ne bi trebao osjećati manje vrijednim zato što mu je u određenom trenutku potrebna pomoć. Životne okolnosti mogu se brzo promijeniti. Danas smo možda u mogućnosti dati, a sutra ćemo možda upravo mi trebati nečiju pomoć.

Zato poruka „Ako imaš  donesi, ako nemaš  ponesi“ ruši granicu između onoga koji daje i onoga koji prima. U središtu nije pitanje tko ima više, nego svijest da pripadamo jedni drugima.

Ovakvi kutci dobrote trebali bi zaživjeti i u našim gradovima

Ovakva ideja ne bi trebala ostati samo lijep prizor koji ćemo podijeliti na društvenim mrežama. Mogla bi biti poticaj gradovima, naseljima, župama, udrugama i drugim zajednicama da razmisle o sigurnim i organiziranim mjestima na kojima bi građani mogli ostaviti pomoć onima kojima je potrebna.

To bi mogli biti mali „kutci dobrote“ na kojima se, uz jasna pravila i brigu o higijeni i sigurnosti hrane, ostavljaju dopuštene namirnice i osnovne potrepštine. Građanin koji ima višak mogao bi nešto donijeti, a osoba kojoj je potrebno uzeti ono što joj treba.

U organizaciju bi se, gdje postoje uvjeti, mogli uključiti gradovi i općine, župe, Caritas, humanitarne udruge, trgovine i volonteri. Takav sustav morao bi biti odgovorno organiziran, osobito kada je riječ o hrani, rokovima trajanja i zdravstvenoj ispravnosti proizvoda.

Ali njegova poruka bila bi neprocjenjiva: u ovom gradu nitko nam nije nevažan.

Sve veći broj ljudi nalazi se u različitim životnim potrebama, a mnogi o svojim teškoćama šute. Upravo zato male lokalne inicijative mogu biti dragocjene. Nekome nekoliko komada voća ili vrećica osnovnih namirnica izgleda kao sitnica, dok drugome može značiti da će toga dana imati što staviti na stol.

Grad nije samo skup cesta, zgrada, parkova i trgova. Njegova se prava vrijednost vidi i po tome koliko njegovi stanovnici primjećuju jedni druge. Najljepši grad nije samo onaj koji je uređen, nego i onaj u kojem čovjek u potrebi zna da nije ostavljen sam.

Možda ne možemo riješiti problem siromaštva, ali možemo učiniti nešto konkretno za jednu osobu. Ako deset ljudi učini isto, pomoć već postaje veća. Ako se uključi cijela zajednica, malo dobro djelo može prerasti u kulturu solidarnosti.

Ne trebamo čekati da imamo mnogo. Dobrota počinje upravo s onim što danas možemo dati.

Ako imaš dvije vrećice, možda jednu možeš podijeliti. Ako imaš dovoljno hrane, možda nešto možeš ostaviti čovjeku koji nema. Ako nemaš ništa materijalno, još uvijek možeš nekome darovati vrijeme, pažnju, osmijeh, molitvu ili riječ koja će mu pomoći da izdrži težak dan.

Kršćanin ne bi trebao prolaziti pokraj tuđe potrebe zatvorenih očiju. Kada dijelimo ono što imamo, ne smanjujemo samo nečiju oskudicu. Gradimo društvo u kojem čovjek ponovno osjeća da pripada zajednici.

Zato neka jednostavna poruka postane poticaj svakome od nas: Ako imaš  podijeli. Ako ti je potrebno – nemoj se sramiti prihvatiti. A kada vidiš čovjeka kojem možeš pomoći  nemoj proći pokraj njega kao da ga nisi vidio. Ponekad upravo ono što je nama malo, drugome može biti veliko.