Riječ “molba” (vidi Zaharija 12:10) nikada se ne koristi u Bibliji osim da označi vapaj ili molitvu koja je vokalizirana. Drugim riječima, nije privatno niti meditativno; molba ima veze s glasom.
Hebrejska riječ za molitvu označava “grančicu masline omotanu vunom ili nekom vrstom tkanine, kojom maše molitelj tražeći mir ili predaju.” Oni su se zvali “ogranci molitve”. Jednostavno rečeno, bile su to zastave koje su javno označavale poklič potpune, bezuvjetne predaje.
Zamislite vojnika umornog od bitke, odrpanog i istrošenog, umornog i shrvanog, zaglavljenog u lisičijoj rupi samovolje. Sasvim je sam, umoran i iscrpljen, i došao je do kraja. Lomi granu sa stabla i veže za nju svoju bijelu potkošulju, podiže je i ispuže iz svoje rupe, vičući: “Predajem se. Odustajem!”
To je dova. Kaže: “Predajem se. Ne mogu više voditi ovu bitku. Izgubljen sam i očajan.”
Molitva nije samo pozivanje Bogu da učini ono što želite. To nije moljakanje i preklinjanje da vam pomogne u vašim planovima. Naprotiv, to je potpuno odustajanje od vaše volje i vašeg puta.
Kršćani su stoljećima zazivali Boga puni samovolje, moleći i vapijući: “O Bože, pošalji me ovamo, pošalji me onamo, daj mi ovo, daj mi ono.” U posljednjim danima, Duh Sveti će pasti s velikom moći da proizvede osjećaj duhovnog bankrota. Probudit ćemo se da uz sav naš novac, pamet, programe, ministarstva i planove, ovaj svijet nismo ni dotakli. Istina je da je crkva izgubila tlo pod nogama i postala slaba i jadna.
Predaje mora biti! Naši vapaji moraju biti popraćeni spremnošću da se odreknemo svega u našem životu što nije nalik Isusu Kristu. Ova sljedeća molitva pokazuje što je istinska prošnja: “Sad dakle, Bože naš, usliši molitvu svoga sluge i njegove prošnje, i za Jahvu neka obasja lice tvoje nad svetištem tvojim, koje je pusto. Bože moj, prigni uho svoje i čuj; otvori oči svoje i vidi naše pustoši i grad koji se zove imenom tvojim; jer ne iznosimo svoje molbe pred tobom zbog svojih pravednih djela, nego zbog tvoje velike milosti” (Daniel 9:17-18, NKJV).
