Ako ljubimo Boga onda ćemo ga vidjeti u drugima i odnositi se prema njima s pažnjom i poštovanjem. Nećemo povrijediti bližnjega, već ćemo učiniti ono najbolje da živimo u miru s njima. Zamisli kako bi svijet bio divan kada bi ovo svi činili.
Prvo čitanje:
Ez 37,1-14
Suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Izvest ću vas iz vaših grobova, dome Izraelov.
Čitanje Knjige proroka Ezekiela
U one dane: Spusti se na me ruka Gospodnja, i Gospodin me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju. Provede me kroz njih, svuda oko njih, i gle, bijaše ih u dolini veoma mnogo, i bijahu sasvim suhe! Reče mi: »Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?« Ja odgovorili: »Gospodine Bože, to samo ti znaš!« Tad mi reče: »Prorokuj ovim kostima i reci im: O suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospodin Bog ovim kostima: Evo, duh ću svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete! Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete — i znat ćete da sam ja Gospodin!« I ja stadoh prorokovati kao što mi bješe zapovjeđeno. I dok sam prorokovao, nastade šuškanje i pomicanje, i kosti se stadoše pribirati. Pogledah, i gle, po njima narasle žile i meso; kožom se prevukoše, ali duha još ne bijaše u njima. I reče mi: »Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori Gospodin Bog: Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!« I stadoh prorokovati kao što mi zapovjedi, i duh uđe u njih, i oživješe i stadoše na noge — vojska vrlo, vrlo velika. Reče mi: »Sine čovječji, te kosti — to je sav dom Izraelov. Evo, oni vele: ‘Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!’ Zato prorokuj i reci im: Ovako govori Gospodin Bog: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin, kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 107,2-9
Pripjev:Hvalite Gospodina, jer dovijeka je ljubav njegova!
Tako nek reknu svi otkupijenici koje Gospodin otkupi iz ruke dušmanske i koje skupi iz svih zemalja, s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga.
Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, puta ne nalazeć do naseljena grada. Gladni su bili, žeđu izmoreni, duša je klonula u njima.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, i on ih istrže iz nevolja. Pravim ih putem povede da stignu ka gradu naseljenu.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim! Jer gladnu dušu on nasiti, dušu izgladnjelu on napuni dobrima.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.« Riječ Gospodnja.
Evanđelje dana – komentar
Isusov se život bliži kraju. Omča se oko njega neprestance steže sve snažnije, protivnici mu žele na svakome koraku postaviti zamke i stupice, stalno su mu za petama. U njihovim pitanjima prividno je riječ o za njih vrlo važnim stvarima, a u biti njima nije do odgovora. Odgovor se po sebi razumije. Njima je do klopki u koje žele uhvatiti Gospodina. Pitaju Isusa koja je od preko 600 propisa, zapovijedi i zabrana u Zakonu najvažnija? I zato je Isusov odgovor krajnje jasan, jednoznačan, odgovor koji uključuje u sebi sve druge odgovore, zapovijed koja uključuje sve druge u sebe, jednostavno ih kao u žarištu sabire. Bez ljubavi je nemoguće bilo koju zapovijed izvršiti, ona je negdje kao temeljna boja svemu, grundiranje koje se provodi prije bilo kojega poteza kistom, životnoga zahvata. Isus obje zapovijedi ljubavi stapa u jednu. Ona je temeljni zakon kozmosa.
U ono doba nije postojala kategorija bližnjeg, makar je u Zakonu jasno naglašena. Zato će onaj pismoznanac u kontekstu glede najvažnije zapovijedi pitati, a tko je njegov bližnji (usp. Lk 10,25-37). Isusu je to prigoda da donese prispodobu o milosrdnom Samaritancu koji postupa iz samilosne ljubavi. Upravo u toj prispodobi dokida Isus projekcije koje je stvorilo društvo spram bližnjega. U liku milosrdnog Samaritanca stvara Isus novi kvalitativni znamen istinskog čovještva koje nadilazi čisto židovske okvire njegova vremena i ruši granice među ljudima na revolucionaran način. Kako? Na koji način?
Naime, prema ondašnjem židovskom poimanju pojam bližnjega bijaše krajnje ograničen i partikularistički, restriktivan na sve strane. Najbolje ćemo to sebi predočiti ako se prisjetimo tko sve nije spadao u kategoriju bližnjega. Ponajprije nitko tko nije pripadao Izraelcima, narodu Saveza. Dakle, svi “gojim”, pogani, stranci, Rimljani, zatim unutar naroda carinici, grješnici, nepravednici, bludnice, preljubnici, pogotovo gubavci, teški bolesnici. O njima se nije uopće govorilo. Zatim Samaritanci prema kojima su se ‘vjerni’ Židovi odnosili s krajnjim prezirom, kao prema poganima. Upravo takav lik uzima Isus da ponazoči odnos prema bližnjemu, što jasno izaziva eksploziju bunta i provalu srdžbe prema njegovoj osobi.
Odgovor o ljubavi prema Bogu i bližnjemu može se činiti otrcanim, ali Isus im želi reći: “Pa otvorite cjelokupnu Bibliju, zavirite u psaltir, u proroke, i što ćete naći? Ta sve je pozvano hvaliti i slaviti Gospodina, iskazivati mu štovanje, ljubav: i živo i mrtvo. Zapravo, sve je produhovljeno i oduhovljeno. U svemu je otisak Božjega Bića i Duha. Vaš svakodnevni molitvenik, psaltir, završava usklikom: ‘Sve što god diše, što ima daha i Duha u sebi, Gospodina neka slavi, hvali, ljubi'”.
Zato je ljubav u temelju stvorenja i stvaranja jer Bog je ljubav. Bog samo iz ljubavi stvara. Lako je naučiti iz katekizma zapovijed ljubavi prema Bogu bližnjemu, ali nerijetko se ta riječ pretvara u okaminu, beživotnu krilaticu. Što to znači konkretno, ljubiti Boga? Može li se ljubav narediti? Pa ljubav se tiče čovjekovih najintimnijih osjećaja, i čovjek je tu slobodan, nemoguće je ljubav narediti. Boga ljubiti? Pa nitko ga nije vidio! Kako se može nešto nevidljivo ljubiti?
Pa ipak nam Ivanova Poslanica veli: “Tko ne ljubi, ostaje u smrti” (1 Iv 3,14), što onda uključuje da je čovjek sukrivac tuđe smrti, ako mrzi (3,15). Ne davati prostora životu znači automatski prepuštati prostor smrti. Dajemo li u svome srcu prostora ljubavi, proširit će se ljubav i u svijet. Ne ljubimo li, nastaje u nama prazni prostor u koji se onda znaju nastaniti demoni.
Danas je trećina svijeta ateistička. Zašto? Nije li to i zbog toga što smo mi kršćani premalo ljubili? Nije dovoljno umiriti svoju savjest i reći: Pa ja ne kradem, ne ubijam, ne griješim protiv svoga bračnog druga, ne ogrješujem se o zakon i propise, brinem se za svoju obitelj, za državne zakone… To nije dovoljno da bi čovjek bio spašen. Spasenje je život u ljubavi i za ljubav koja je Bog. Biti kršćanin znači biti pomazan Duhom Božjim, Duhom ljubavi. Ili imamo ili nemamo Duha Božjega, tu nema neutralne zone. U ljubavi ljevica ne zna što čini desnica.
Ljubav je u konačnici solidarnost s drugima. Boga ljubiti znači opsluživati, obdržavati ono što on propisuje, smatrati njegovu prisutnost u vlastitom životu najvažnijom zbiljom vlastitoga života. I Isus veli prema Ivanovu Evanđelju: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ!” Ne će mu biti ništa teško, ako njegov život počiva na ljubavi i u ljubavi. Ljubav ima uvijek pred sobom ‘ti’, a nikako samo ‘ja’, vlastiti ego. Zato u Bibliji stalni refren: Ne više bogova, nego samo jedan istinski. – I u životu: Ne više partnera – samo jedan! Samo se jednoga može istinski ljubiti.
Isus je pitao nakon uskrsnuća Petra: Ljubiš li me? I Petar trokratno odgovara: Pa ti, Gospodine, sve znaš, ti znaš da te volim, da te ljubim! Pa makar sam ja onaj koji te izdao, zanijekao, koji nije imao snage biti u trenutcima kušnje s tobom i ostati tebi vjeran. Isus prihvaća Petrovu ljubav, prihvaća i ljubav one grješnice, javne žene, koja je plačući otirala suzama Isusove noge. Ljubav stvara osobu, o tome govore filozofi personalizma. I na kraju pitanje spram vjernosti jest pitanje, jesam li ja postao ja. Jesam li ja sposoban u patnji, nevolji i boli biti nekome prijatelj. Ljepota i patnja uvijek idu zajedno, u životu. Isus nas upravo u svojoj patnji i s križa najviše ljubi. I očekuje od nas ljubav. Svi smo u konačnici beskrajno i beskonačno obdareni. Svi smo preobilno, toliko toga primili, a kako je maleno i neznatno ono što drugima dajemo? Svačije je srce upućeno na to da prihvati tuđu samilosnu ljubav.
