Isusov ponovni dolazak jedna je od snažnih poruka Svetoga pisma. Kršćanin vjeruje da povijest ne ide prema besmislu, nego prema konačnom susretu s Kristom. Ipak, govor o posljednjim vremenima često privlači nagađanja, strah i pokušaje određivanja datuma.
Evanđelje nas usmjerava drukčije. Isus nas ne poziva da živimo opterećeni pitanjem kada će doći kraj, nego da budemo spremni susresti ga svakoga dana. Najvažnije pitanje zato nije: „Kada će Isus doći?“ nego: „Kako danas živim pred Bogom?“ Budno srce nije srce koje panično promatra svaku vijest, nego ono koje se obraća, moli, prašta, čini dobro i ostaje vjerno Kristu.
Nitko ne zna dan ni čas
Isusove riječi vrlo su jasne: „A o onom danu i času nitko ne zna“ (Mt 24,36). Upravo zato kršćanska vjera ne počiva na izračunavanju datuma Kristova povratka. Ratovi, potresi, bolesti, društvene krize i druge teške pojave mogu čovjeka podsjetiti na prolaznost života, ali nije ispravno svaki događaj proglašavati sigurnim dokazom da je kraj neposredno pred nama.
U Drugoj Petrovoj poslanici čitamo da će „dan Gospodnji doći kao kradljivac“ (usp. 2 Pt 3,10). Naglasak ponovno nije na tome da otkrijemo datum, nego da živimo sveto i odgovorno. Čovjek koji pripada Kristu nema razloga provoditi život u strahu. On zna kome pripada i prema kome ide.
Jesmo li spremni kada Gospodin dođe?
U 25. poglavlju Matejeva Evanđelja Isus govori o budnosti i odgovornosti. Prispodoba o deset djevica podsjeća nas da se vjera ne može ostaviti za posljednji trenutak. Ona se živi danas.
Biti spreman za Kristov dolazak znači ozbiljno shvatiti vlastiti odnos s Bogom. To znači priznati grijeh, tražiti oproštenje, vratiti se molitvi, pristupati sakramentima, pomiriti se s ljudima i činiti dobro dok za to imamo priliku.
Kristov ponovni dolazak za vjernika nije samo poruka o završetku jednoga svijeta. To je obećanje da zlo, nepravda, patnja i smrt neće imati posljednju riječ. Posljednja riječ pripada Bogu.
Zato nam nije potrebno širiti paniku niti vjerovati svakome tko tvrdi da zna kada dolazi kraj. Potrebno je probuditi vlastitu savjest. Možda ne znamo kada će Gospodin ponovno doći, ali znamo kako nas poziva živjeti dok ga čekamo: u vjeri, nadi, ljubavi i spremnosti srca.
Čovjek lako pomisli da za promjenu života uvijek ima vremena. Sutra ću više moliti. Sutra ću oprostiti. Sutra ću se vratiti Bogu. Ali Evanđelje nas uči vrijednosti današnjega dana.
Prava duhovna budnost nije neprestano traženje znakova katastrofe. Ona počinje u vlastitom srcu. Jesam li oprostio? Jesam li nekome nanio nepravdu? Kada sam posljednji put iskreno razgovarao s Bogom? Živim li svoju vjeru samo riječima ili i djelima?
Ako nas govor o Kristovu povratku potakne da više ljubimo Boga i bližnjega, tada smo razumjeli njegovu poruku. Ako nas vodi samo prema panici, nagađanjima i određivanju datuma, promašili smo ono najvažnije.
Isus nas ne poziva da se bojimo budućnosti. Poziva nas da mu pripadamo sada. A srce koje živi s Kristom može njegov dolazak čekati s nadom.
