Jedna iskrena riječ može srušiti zid koji se između dvoje ljudi gradio mjesecima ili godinama. Ta riječ glasi: „Oprosti.“ Teško ju je izgovoriti kada smo povrijeđeni, kada želimo dokazati da smo bili u pravu ili kada nas ponos uvjerava da ćemo priznanjem pogreške izgubiti svoje dostojanstvo.

No pred Bogom stvari izgledaju drukčije. Čovjek nije velik zato što nikada ne griješi, nego zato što ima poniznosti prepoznati vlastiti pad i hrabrosti ponovno krenuti putem dobra.

Bog od nas ne traži savršenu prošlost. Traži otvoreno srce koje Mu dopušta da mijenja sadašnjost. Zato priznanje pogreške nije kraj, nego može postati početak ozdravljenja.

Kada čovjek prestane skrivati svoje rane i donese ih Kristu, ono što je izgledalo kao poraz može postati mjesto na kojem započinje novi život.

Ponos gradi zidove, a poniznost ponovno otvara vrata

Ponos nas uvjerava da moramo imati posljednju riječ. Govori nam da se branimo čak i kada duboko u sebi znamo da smo pogriješili. Tjera nas da tražimo tuđe pogreške kako bismo umanjili vlastite. Tako srce polako postaje tvrdo, a odnosi sve udaljeniji.

Poniznost djeluje potpuno suprotno. Ona ne znači dopustiti drugima da nas ponižavaju niti misliti loše o sebi. Poniznost znači imati dovoljno snage pogledati sebe u svjetlu istine.

Možda smo nekoga povrijedili riječima. Možda smo prebrzo osudili. Možda smo šutjeli kada smo trebali pružiti ruku. Možda smo obećali nešto što nismo ispunili. Možda godinama nosimo sukob koji je mogao završiti jednom iskrenom rečenicom.

Tada je potrebno zastati pred Bogom i pitati: „Gospodine, što ja trebam promijeniti?“

To pitanje može biti važnije od pitanja tko je prvi započeo svađu i tko je više kriv.

Isus nas ne poziva da gradimo život na dokazivanju vlastite pravednosti. Poziva nas na obraćenje. A obraćenje počinje ondje gdje čovjek prestane bježati od istine i dopusti Bogu da mu pokaže što treba izliječiti.

Zato riječi „pogriješio sam“ ne moraju biti znak slabosti. Ponekad su upravo one dokaz da je čovjek dovoljno snažan pobijediti vlastiti ponos.

Bog ne želi da zauvijek ostaneš zarobljen u jučerašnjoj pogrešci

Postoji još jedna zamka. Kada čovjek konačno shvati da je pogriješio, može početi kažnjavati samoga sebe. Vraća se prošlosti, ponovno proživljava pad i uvjerava se da više nije dostojan Božje blizine.

Ali Krist nije došao kako bi čovjeka prikovao uz njegovu prošlost.

Došao ga je podići.

Kršćansko pokajanje ne završava očajem, nego povratkom Bogu. Ako smo sagriješili, pozvani smo priznati grijeh, iskreno se pokajati, pristupiti sakramentu pomirenja kada je riječ o grijehu i učiniti što možemo da popravimo posljedice svojih postupaka.

Božje milosrđe ne govori da grijeh nije važan. Upravo suprotno: ono ozbiljno shvaća grijeh, ali još snažnije govori da grijeh ne mora imati posljednju riječ.

Možda prošlost ne možemo promijeniti. Izgovorena riječ ne može se vratiti, izgubljeno vrijeme ne možemo ponovno proživjeti, a neke posljedice naših odluka mogu ostati. Ipak, možemo odlučiti što ćemo učiniti danas.

Možemo nazvati osobu koju smo povrijedili.

Možemo priznati ono što smo skrivali.

Možemo prestati opravdavati ono za što znamo da nije bilo dobro.

Možemo oprostiti onome čije ime još uvijek u nama izaziva gorčinu.

I možemo ponovno doći Kristu.

Oprostiti ne znači reći da rana nije boljela. Ne znači ni dopustiti da se nepravda nastavlja. Oprost znači ne predati svoje srce mržnji i želji za osvetom. To je put koji ponekad traje dugo, ali na tom putu nismo sami.

Ako danas nosiš teret neke pogreške, nemoj od nje graditi svoj identitet. Ti nisi samo ono najgore što si jednom učinio. Pred Bogom postoji mogućnost obraćenja, pomirenja i novoga početka.

Ako trebaš reći „oprosti“, reci.

Ako trebaš nešto popraviti, počni.

Ako trebaš oprostiti, zamoli Krista da ti dade snagu koju sam nemaš.

Ako si se udaljio od Boga, vrati se.

Možda ne možeš izbrisati jučerašnji dan, ali s Bogom možeš drukčije živjeti današnji.

Jednoga dana možda ćeš upravo na mjestu svojega najvećeg pada prepoznati koliko je veliko bilo Božje milosrđe koje te nije ostavilo na zemlji, nego ti je pružilo ruku.

Zato pred Kristom ne moraš glumiti da nikada nisi pogriješio. Dovoljno je doći iskrena srca i reći:

„Gospodine, poznaješ moje pogreške i moje rane. Daj mi poniznosti priznati gdje sam pogriješio, snage tražiti oproštenje i milosti oprostiti onima koji su povrijedili mene. Ne dopusti da me prošlost udalji od Tebe. Podigni me, očisti moje srce i nauči me ponovno živjeti u miru.“

Jer kada čovjek iskreno dođe Bogu, pogreška ne mora postati njegova posljednja stranica.

S Kristom uvijek postoji mogućnost da se napiše nova.