Vlč. Mike Schmitz u jednom od svojih videa za Ascension Presents objašnjava što trebamo učiniti i kako se postaviti ako uvijek ispovijedamo iste grijehe.
Naglašava kako to ne bi smjelo biti razlog za očaj, već može biti i ohrabrujuća činjenica – ali uz uvjet da se tome zaista posvetimo i obratimo pozornost na promjenu.
Mnogi ljudi se pitaju nervira li svećenike kada stalno ispovijedaju iste grijehe, no u većini slučajeva to nije tako. Po vlastitom iskustvu, vlč. Schmitz kaže kako bi takve osobe trebalo ohrabriti. Uspoređuje to sa sportašem koji ponavlja istu pogrešku u tehnici bejzbola – iako to nije idealno, barem zna na čemu treba raditi. Da svaki put radi drugu pogrešku, bio bi izgubljen i ne bi znao što treba ispraviti. Tako je i s duhovnim rastom – ako prepoznamo uzorke u našim padovima, možemo raditi na njihovom ispravljanju.
Ipak, ne smijemo ostati zaglavljeni u tom ciklusu. Pitanje je: kako izaći iz njega? Mnogi ljudi idu na ispovijed zbog osjećaja olakšanja, jer više ne osjećaju grižnju savjesti. To nije loše, ali ako je to jedini razlog, propuštamo dublji smisao sakramenta ispovijedi – primanje Božje milosti. Još jedan čest razlog za ispovijed je želja za ponovnim primanjem euharistije, što je također važno, ali bez iskrenog kajanja i odluke da se odričemo grijeha, ispovijed postaje samo forma, a ne istinski korak prema promjeni.
Pravi koraci prema promjeni
Ako stalno ispovijedamo iste grijehe, možemo steći dojam da smo zadovoljni sobom i da nemamo želju postati novi. No, kršćanstvo nije samo o popravljanju ponašanja, već o pravom obraćenju – metanoi (grč. promjena mišljenja). To znači postati novi čovjek, ne samo malo bolja verzija starog sebe.
Važno je i kako ispovijedamo grijehe. Trebamo jasno imenovati grijeh, izreći: “Kriv sam za…”, ili “Ispovijedam grijeh…”. Ako kažemo “borim se s ogovaranjem”, to može značiti da ogovaramo, ali i da se samo trudimo ne ogovarati. Ključno je prepoznati i priznati odgovornost za grijeh, a ne samo opisivati vlastitu borbu.
Drugi važan korak je odricanje grijeha. To se može učiniti prije, za vrijeme ili nakon ispovijedi. Na primjer, osoba koja se bori s požudom može reći: “U Isusovo ime, odričem se grijeha požude”. Imenovanje i svjesno odricanje grijeha ima snažan učinak.
Zaključak
Ne treba se obeshrabriti ako se uvijek ispovijedamo s istim grijesima. Umjesto toga, trebamo doći u poniznosti, s povjerenjem u Gospodinovu ljubav i spremnošću da se odričemo grijeha, a ne samo tražimo oprost. Prava ispovijed nije samo primanje odrješenja, već i odluka da se istinski mijenjamo. Ako prepoznamo gdje smo slabi, možemo naučiti kako izbjeći prilike za grijeh i postati jači Kristovi sljedbenici.
