Dan vjenčanja mnogi zamišljaju do najsitnijeg detalja uređenu crkvu, svečanu glazbu, goste, fotografije i trenutak u kojem mladenci bez prepreka prilaze oltaru. No život rijetko pita jesmo li spremni i jesu li okolnosti upravo onakve kakve smo planirali.
Za jedan par s Filipina put prema oltaru izgledao je potpuno drukčije. Umjesto crkvenim prolazom, morali su prolaziti kroz vodu koja je zbog obilnih kiša preplavila crkvu. Ipak, ono najvažnije ostalo je isto: želja da jedno drugome pred Bogom obećaju ljubav i vjernost.
Leian Lieza Galang i Gilbert Chico vjenčali su se u crkvi svetog Ivana Krstitelja u Hagonoyu, u filipinskoj pokrajini Bulacan. Dugotrajne monsunske kiše pogodile su područje i donijele velike poplave, a voda je prodrla i u samu crkvu.
Postojala je mogućnost da se sve odgodi. Voda je rasla, uvjeti nisu bili jednostavni, a ni nestanak električne energije nije pomagao. Ipak, mladenci su odlučili nastaviti.
Mladenka je u bijeloj vjenčanici, držeći buket u rukama, krenula kroz vodu prema čovjeku s kojim je željela započeti bračni život. Vjenčanica je bila prilagođena kako bi joj bilo lakše kretati se, dok ju je mladoženja čekao kod oltara.
Prizor je ubrzo postao mnogo više od neobičnog vjenčanja.
Kada znaš kome daješ obećanje, prepreke izgledaju drukčije
U crkvi nije bilo mnoštva ljudi. Okupio se manji broj članova obitelji i bliskih osoba, a zbog nestanka električne energije morali su se snaći i s jednostavnijom opremom.
Ali sakrament ženidbe ne postaje svet zbog raskošnih ukrasa, savršene fotografije ili velikog slavlja. Njegova dubina nalazi se u obećanju koje dvoje ljudi slobodno daju jedno drugome pred Bogom.
Upravo zato slika mladenke koja prolazi kroz vodu može podsjetiti na nešto što se lako zaboravi: brak neće uvijek prolaziti „suhim putem“.
Doći će dani radosti, ali možda i bolesti, financijskih problema, nerazumijevanja, umora i nepredviđenih kušnji. Tada riječi izgovorene pred oltarom dobivaju svoju punu težinu. Ljubav se više ne pokazuje samo osjećajima, nego odlukom da ostanemo vjerni i onda kada je teško.
Ovi mladenci nisu mogli zaustaviti kišu niti ukloniti vodu iz crkve. Mogli su, međutim, odlučiti što će učiniti pred preprekom koja se našla ispred njih.
I nastavili su prema oltaru.
Prava ljubav ne počinje savršenim danom, nego vjernim srcem
Snimke njihova vjenčanja privukle su veliku pozornost upravo zato što prizor govori gotovo bez riječi. Bijela vjenčanica, voda i oltar stvaraju sliku koju nije teško povezati sa životom.
Čovjek često čeka idealne okolnosti: da se problemi riješe, da bude više novca, da nestanu strahovi i da sve napokon bude sigurno. Međutim, vjera nas uči da Boga možemo izabrati i usred nesigurnosti.
Isto vrijedi za ljubav.
Najvrjednije obećanje nije ono koje vrijedi samo kada je sve jednostavno, nego ono koje ostaje živo kada dođu teškoće.
Zato ova neobična svadbena priča može biti poticaj i onima koji su već godinama u braku. Možda se njihova „poplava“ ne vidi na fotografijama. Možda su to brige koje nose u tišini, problemi u obitelji ili razdoblje u kojem je teško ponovno pronaći bliskost.
Upravo tada vrijedi vratiti se onome prvom „da“.
Ne obećanju savršenog života, nego obećanju zajedničkog života.
Voda će se povući. Fotografije će ostati. Vjenčanica će biti spremljena. Ali ono što su toga dana izgovorili pred oltarom tek tada počinje živjeti.
Jer brak nije samo jedan lijep dan pred Bogom. Brak je svakodnevno ponovno biranje osobe kojoj smo jednom pred Njim rekli: „Da.“
