Psovanje Boga, Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svetaca postalo je toliko rašireno da se takve riječi mogu čuti gotovo na svakom koraku.
Na ulicama, radnim mjestima, u prometu, pa čak i u obiteljskim domovima, Božje se ime izgovara s nepoštovanjem, nerijetko bez svijesti o ozbiljnosti takvih riječi. Ono što bi kršćaninu trebalo biti sveto, mnogima je postalo obična uzrečica ili način izražavanja ljutnje.
Posebno zabrinjava kada se psovanje opravdava navikom ili riječima da se time nikome ne nanosi šteta. Međutim, katolička vjera upozorava da čovjek nije odgovoran samo za svoja djela nego i za riječi koje izlaze iz njegovih usta. Riječi mogu donijeti utjehu, mir i blagoslov, ali mogu postati i sredstvo vrijeđanja Boga i ponižavanja bližnjih.
Druga Božja zapovijed jasno govori: „Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!” Ona nas podsjeća da Božje ime nije obična riječ, nego ime Onoga kojemu dugujemo ljubav, zahvalnost i poštovanje.
Zato se svaki vjernik treba iskreno zapitati kakve riječi svakodnevno izgovara i kakav primjer svojim govorom ostavlja djeci, obitelji i ljudima oko sebe.
Što Katolička crkva govori o psovanju Boga i svetaca?
Katekizam Katoličke Crkve u broju 2148 jasno govori o huljenju. Ono uključuje riječi mržnje, prijekora ili izazivanja protiv Boga, kao i pogrdno spominjanje Boga te nepoštovanje prema njegovu imenu.
Crkva također upozorava da se zabrana huljenja odnosi i na pogrdan govor protiv Kristove Crkve, svetaca i svetih stvari.
Huljenje je po svojoj naravi težak grijeh. Ipak, važno je razumjeti da nije svaka neprimjerena riječ automatski smrtni grijeh. Katolički nauk razlikuje težinu samoga čina od osobne odgovornosti čovjeka.
Da bi neki grijeh bio smrtni, potrebni su teška materija, puna svijest i slobodan pristanak. Zato navika, nepromišljenost ili snažna uznemirenost mogu utjecati na stupanj osobne krivnje, ali ne znače da je psovanje nešto što treba opravdavati.
Posebno je ozbiljno kada čovjek svjesno i namjerno vrijeđa Boga, izruguje se svetinjama ili proklinje druge ljude.
Sveto pismo također nas poziva na odgovornost za izgovorene riječi.
Isus upozorava:
„A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji.” (Mt 12,36)
Ove Isusove riječi podsjećaju nas da naš govor nije nevažan. Bog poznaje ljudsko srce, zna naše slabosti, ali nas istodobno poziva da rastemo u svetosti.
Sveti Pavao u Poslanici Efežanima (4,29) potiče kršćane da iz njihovih usta ne izlazi ružna riječ, nego ono što može izgraditi druge i donijeti im dobro.
To je snažna poruka i današnjim vjernicima. Kršćanin ne može svojim ustima slaviti Boga na svetoj misi, a zatim bez razmišljanja istim ustima vrijeđati njegovo sveto ime.
Kako prestati psovati i ponovno naučiti blagoslivljati?
Čovjek koji je godinama navikao psovati možda neće preko noći promijeniti svoj govor. Ipak, obraćenje započinje odlukom da više ne želimo živjeti na isti način.
Prvi korak jest priznati da psovanje nije dobra navika i prestati tražiti opravdanja za riječi kojima vrijeđamo Boga ili druge ljude.
Kada osjetimo ljutnju, bolje je nekoliko trenutaka šutjeti nego izgovoriti nešto zbog čega ćemo poslije žaliti. Kada pogriješimo, potrebno je iskreno zamoliti Boga za oproštenje, a ako smo povrijedili drugu osobu, zatražiti i njezin oprost.
Za teške grijehe put pomirenja uključuje iskrenu sakramentalnu ispovijed. Bog ne odbacuje čovjeka koji mu se vraća raskajana srca.
Posebnu odgovornost imaju roditelji i odrasli. Djeca uče promatrajući i slušajući. Ako svakodnevno slušaju psovanje Boga i svetaca, mogu pomisliti da je takav govor sasvim normalan.
Zato je važno da se u kršćanskim obiteljima ponovno njeguje poštovanje prema Božjem imenu. Umjesto psovke, neka se čuje molitva. Umjesto proklinjanja, blagoslov. Umjesto vrijeđanja, riječ razumijevanja.
Isus nas u Evanđelju po Mateju (15,18) podsjeća da ono što izlazi iz usta dolazi iz srca.
Upravo zato promjena govora nije samo pitanje lijepog ponašanja, nego i duhovnog života. Kada dopustimo Bogu da mijenja naše srce, postupno se mijenjaju i naše riječi.
Ne zaboravimo: Božje ime dano nam je da ga zazivamo s ljubavlju, a ne da ga vrijeđamo.
Neka naša usta budu izvor blagoslova, ohrabrenja i molitve. Jer čovjek koji iskreno ljubi Boga nastoji ga poštovati ne samo svojim djelima nego i svakom riječju koju izgovara.
