Razgovori o posljednjim vremenima ponovno privlače veliku pozornost. Ratovi, sukobi među narodima, društveni nemiri, progon kršćana, događaji povezani s Izraelom i osjećaj nesigurnosti u svijetu mnoge vjernike navode na pitanje: približava li se čovječanstvo događajima o kojima govori Sveto pismo?

Isus nas nije pozvao da izračunavamo datum njegova povratka, nego da budemo budni, vjerni i spremni. Upravo je tu ključ kršćanskog pogleda na posljednja vremena.

Nije najvažnije otkriti koliko nam je vremena ostalo, nego živjeti tako da nas Krist može pronaći spremne kad god dođe.

Kada se govori o kraju vremena, često se pojavljuje pojam „uznesenja“. Posebno je rašireno tumačenje prema kojem će Krist prije velike nevolje iznenada uzeti vjernike sa zemlje, nakon čega će započeti razdoblje velikih svjetskih potresa i nevolja.

Takvo tumačenje vrlo je prisutno u dijelu suvremenoga protestantskog svijeta, ali nije isto što i katolički nauk o Kristovu drugom dolasku.

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima govori o trenutku kada će Gospodin sići s neba, mrtvi u Kristu uskrsnuti, a živi vjernici zajedno s njima biti „uzneseni“ ususret Gospodinu. U središtu Pavlovih riječi nije bijeg od svijeta, nego konačan susret vjernika s Kristom i njihovo zajedništvo s njime.

Katolička vjera zato pogled ne usmjerava prema nagađanjima o tajnom nestanku vjernika, nego prema velikoj nadi Crkve: Isus Krist ponovno će doći u slavi.

Što Biblija doista govori o Kristovu povratku?

Isusov drugi dolazak nije sporedna tema kršćanske vjere. Crkva ga ispovijeda svaki put kada u Vjerovanju govori da će Krist ponovno doći u slavi suditi žive i mrtve.

Njegov povratak znači dovršenje povijesti spasenja, pobjedu Božjega kraljevstva i konačno razotkrivanje istine o čovjeku i svijetu.

No Isus istodobno jasno upozorava svoje učenike da vrijeme toga događaja nije dano čovjeku na znanje. Upravo zato svako određivanje godine, mjeseca ili dana Kristova povratka promašuje smisao biblijskog upozorenja. Kršćanin nije pozvan sastavljati kalendar kraja svijeta, nego živjeti u stanju obraćenja.

To ne znači da Sveto pismo šuti o posljednjim događajima. Govori o kušnjama, prijevarama, progonima, otpadu od vjere i konačnoj borbi između dobra i zla. Crkva također naučava da prije Kristova povratka mora proći posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih.

Upravo zbog toga posljednja vremena ne bi trebala biti tema koja u čovjeku proizvodi paniku. Za čovjeka koji pripada Kristu ona nose ozbiljno upozorenje, ali istodobno i veliko obećanje.

Povijest neće završiti pobjedom zla. Posljednja riječ neće pripasti grijehu, smrti, ratu ili Antikristu. Posljednja riječ pripada Kristu.

Izrael, proročanstva i pitanje posljednjih dana

Posebnu pozornost u raspravama o biblijskim proročanstvima zauzima Izrael. Stari zavjet svjedoči o Božjem savezu s izraelskim narodom, dok sveti Pavao u Poslanici Rimljanima govori o tajni Izraela u Božjem planu spasenja.

Zbog toga se događaji povezani s Izraelom ne mogu jednostavno izbaciti iz ozbiljnog proučavanja biblijske povijesti spasenja.
Ipak, potreban je veliki oprez kada se suvremeni politički ili vojni događaji pokušavaju izravno pretvoriti u precizan proročanski kalendar.

Činjenica da se nešto događa na području Izraela ne znači automatski da možemo sa sigurnošću tvrditi kako je određeni redak Svetoga pisma upravo tada ispunjen. Božja riječ nije šifra pomoću koje čovjek može izračunati datum kraja.

Katekizam govori o tajanstvenoj povezanosti Kristova slavnog dolaska i „svega Izraela“, oslanjajući se osobito na Pavlovo razmišljanje u Poslanici Rimljanima. Ta stvarnost pripada otajstvu Božjega plana spasenja i ne daje nam dopuštenje da svaki suvremeni događaj proglasimo sigurnim znakom neposrednog kraja.

Zato ni ponovno uspostavljanje države Izrael 1948. godine samo po sebi nije dokaz na temelju kojega bi kršćanin mogao izračunati koliko je vremena ostalo do Kristova povratka. Ono može potaknuti zanimanje za biblijska proročanstva i povijest izraelskog naroda, ali kršćanska budnost mora ostati ukorijenjena u Kristovim riječima, a ne u senzacionalnim predviđanjima.

Isus nas zapravo vodi prema mnogo osobnijem pitanju. Kada bi Gospodin došao danas, bi li pronašao moje srce spremno?

To pitanje mijenja cijelu perspektivu. Možemo poznavati brojne tekstove o posljednjim vremenima, proučavati Otkrivenje, Daniela, Ezekiela, Pavlove poslanice i Isusov govor o posljednjim događajima, a ipak zanemariti vlastito obraćenje.

Poznavanje proročanstava ne može zamijeniti molitvu, sakramente, oproštenje, ljubav prema bližnjemu i život u Božjoj milosti.

Kršćanska priprava za posljednja vremena zato počinje danas: dobrom ispovijedi, povratkom molitvi, Euharistijom, pomirenjem s čovjekom kojemu još nismo oprostili, odbacivanjem grijeha i ozbiljnim življenjem Evanđelja.

Svijet se može promijeniti preko noći. Narodi mogu ulaziti u sukobe, države nastajati i nestajati, društveni poredci urušavati se i ponovno graditi. Ali Kristova riječ ostaje.

Kršćanin zato ne treba živjeti prestrašen pred viješću o kraju svijeta. Treba živjeti spreman za susret s Gospodinom.

Nitko od nas ne zna hoće li osobno doživjeti događaje posljednjih dana. Ali svaki će čovjek doživjeti završetak vlastitoga zemaljskog života. Zato je pitanje Kristova dolaska istodobno pitanje naše svakodnevne vjernosti.

Ne trebamo znati datum da bismo bili spremni. Trebamo Krista.

A kada je čovjek s Kristom, tada iščekivanje njegova dolaska prestaje biti samo razlog straha i postaje ono što je bilo prvim kršćanima  nada.

„Dođi, Gospodine Isuse!“ ostaje molitva Crkve koja zna da povijest ima svoj cilj. Na kraju ne stoji kaos, nego Krist. Ne stoji tama, nego Božja pobjeda. Ne stoji smrt, nego uskrsnuće i život s Gospodinom.

„Pogledajte Sveto pismo. Moramo odlučiti kao narod knjige i narod… koji slijedi Boga, hoćemo li slijediti nečije mišljenje i teorije zavjere… ili ćemo slijediti jasnu, nepogrešivu, nadahnutu, autoritativnu Božju riječ?“