Tetovaže su među mladima postale toliko uobičajene da ih mnogi više ni ne doživljavaju kao nešto neobično. Imena, datumi, portreti, citati, križevi, anđeli i različiti simboli završavaju na koži kao uspomena, znak pripadnosti ili način izražavanja vlastite osobnosti.
No kršćanin pred takvom odlukom može postaviti dublje pitanje: ako će nešto ostati na mom tijelu možda cijeloga života, što želim da taj znak govori o meni?
Katolički pristup ovoj temi ne bi trebao započinjati osudom tetoviranih osoba. Tetovaža sama po sebi ne govori koliko netko vjeruje, kakvo mu je srce niti kakav je njegov odnos s Bogom.
Ipak, činjenica da je nešto popularno i društveno prihvaćeno ne znači da o tome ne treba razmišljati. Kršćanska sloboda nije život bez granica, nego sposobnost donošenja odluka u svjetlu vjere, savjesti i odgovornosti.
Zato je možda važnije od pitanja „Je li tetovaža dopuštena?“ postaviti pitanje: Zašto je želim, što njome izražavam i hoće li ono što danas trajno stavljam na svoje tijelo sutra i dalje predstavljati ono što želim biti?
Tijelo nije predmet – ono je dar koji nam je povjeren
Kršćanstvo tijelo ne smatra nevažnim omotačem čovjekove duše. Sveti Pavao podsjeća vjernike da je tijelo „hram Duha Svetoga“ (usp. 1 Kor 6,19). Te riječi ne treba pretvarati u jednostavnu zabranu tetoviranja, ali ih također ne treba zanemariti.
One kršćanina pozivaju da prema svome tijelu ne postupa nepromišljeno.
Prije trajne promjene izgleda dobro je zastati. Je li odluka nastala nakon ozbiljnog razmišljanja ili zbog društva, trenda, trenutne zaljubljenosti, boli, pobune ili želje da budem prihvaćen?
Tetovaža može ostati desetljećima, dok se osjećaji, odnosi i životne okolnosti mogu promijeniti vrlo brzo.
Upravo zato kršćanska razboritost govori: ne mora sve što možemo učiniti ujedno biti dobro učiniti. Pavao piše: „Sve mi je dopušteno, ali nije sve korisno“ (1 Kor 6,12).
To je važna poruka posebno mladima. Sloboda nije samo mogućnost da kažemo „ja to želim“. Zrela sloboda sposobna je pitati: Hoće li mi ova odluka koristiti i mogu li je mirne savjesti nositi pred Bogom?
Nije svejedno koji simbol nosimo
Posebnu pozornost zaslužuje sadržaj tetovaže. Simbol nije samo crtež. On može predstavljati vjerovanje, ideju, pripadnost ili životni stav.
Kršćanin zato treba dobro provjeriti značenje simbola koji namjerava trajno staviti na tijelo. Posebno su problematični sadržaji koji veličaju zlo, mržnju, nasilje, seksualnu degradaciju, okultizam ili nešto što je izravno protivno kršćanskoj vjeri.
Postoji i druga krajnost koju treba izbjeći: čovjeka ne smijemo procjenjivati samo prema njegovoj koži.
Netko može imati tetovažu križa, a živjeti daleko od Krista. Drugi može imati tetovažu iz mladosti zbog koje danas žali, a istodobno iskreno živjeti vjeru. Bog čovjeka ne svodi na njegov izgled niti mu zatvara vrata zbog odluke donesene prije mnogo godina.
Kršćanstvo uvijek ostavlja prostor obraćenju, sazrijevanju i novom početku.
Zato ni prema tetoviranim ljudima ne treba pristupati s visine. Ako govorimo o dostojanstvu tijela, tada moramo poštovati i dostojanstvo osobe koja stoji pred nama.
Mladi posebno trebaju čuti još nešto: ne morate mijenjati svoje tijelo kako biste postali vrijedniji.
Vaša vrijednost ne dolazi iz tuđih pogleda, broja pratitelja, mode niti izgleda. Biblija čovjekovo dostojanstvo postavlja mnogo dublje: čovjek je stvoren na Božju sliku (usp. Post 1,27).
Prije nego što odlučiš nešto trajno zapisati na kožu, daj si vremena. Razgovaraj s nekim kome vjeruješ. Moli. Provjeri što određeni simbol znači. Razmisli hoćeš li ga jednako željeti za deset, dvadeset ili četrdeset godina.
A ako već imaš tetovažu zbog koje žališ, nemoj misliti da ona određuje tvoj odnos s Bogom. Krist ne počinje od naše savršene prošlosti. On počinje od srca koje mu se danas želi otvoriti.
Na kraju, kršćanin nosi znak koji je mnogo važniji od bilo kojeg znaka na koži.
Prepoznaje se po tome kako ljubi, oprašta, govori, služi, podnosi križ i odnosi se prema slabijima. Najsnažnije svjedočanstvo vjere nije simbol koji drugi mogu vidjeti na našem tijelu, nego Krist kojega mogu prepoznati u našem životu.
Jer najljepši „znak“ koji kršćanin može nositi nije onaj na koži, nego onaj koji se vidi u životu: križ koji nosi s vjerom, ljubav koju daruje, oproštenje koje pruža i dobro koje čini.
