Često ne razumijemo Božje planove, ali oni nas vode prema većem dobru
Ponekad se u životu pitamo: “Zašto baš ja? Zašto ovo prolazim?” Dogode se bolesti, problemi, gubici, razočaranja… I tada je lako pomisliti da nas je Bog zaboravio. No, istina je upravo suprotna.
Bog ne dopušta teškoće da bi nas uništio, nego da nas oblikuje. Svaka oluja u životu može biti trenutak u kojem naša vjera raste. Tamo gdje mi vidimo kraj, On vidi novi početak.
Sveti Pavao piše: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube.” (Rim 8,28) Čak i ono što nam se čini kao poraz, On može okrenuti na blagoslov.
Kad prolazimo kroz tamu, srce se uči vjerovati bez oslanjanja na ono što vidi. Tada vjera postaje čista. U tim trenucima učimo se pouzdati, predati i reći: “Bože, ne razumijem, ali Ti znaš.”
Mojsije je morao kroz pustinju prije nego je došao u Obećanu zemlju. Josip je bio prodan kao rob, ali je kasnije postao spasitelj Egipta. I mi često prolazimo kroz “pustinje” vlastitog života da bismo duhovno rasli.
Bog je uvijek s nama. Čak i kad mi ne vidimo rješenje, On već priprema izlaz. Zato nemojmo očajavati. Teškoće su često put prema dubljoj vjeri i većoj blizini s Njime.
Neka nam ova misao bude ohrabrenje danas: Bog nikada ne dopušta križ bez milosti da ga nosimo.
