Zašto kršćani slave nedjelju, a ne subotu?

Mnogi se danas pitaju je li nedjelja Dan Gospodnji biblijska zapovijed ili kasnija crkvena odluka. Kada se suočavamo s važnim pitanjima vjere, odgovor se uvijek vraća Svetom pismu i događajima koji su obilježili početak kršćanstva.

Subota kao Božja zapovijed u Starom zavjetu

Od stvaranja svijeta Božji je narod bio pozvan posvetiti sedmi dan. Bog je radio šest dana, a sedmi dan odmorio i posvetio ga, dajući time ritam rada i odmora (Post 2,2–3). Subota je kasnije postala znak Saveza između Boga i Izraela  dan posvećen Bogu, odmoru i sjećanju na izbavljenje iz Egipta.

U Zakonu je subota imala vrlo stroga pravila. Rad je bio zabranjen svima: ljudima, slugama, strancima, pa čak i stoci. Ta strogoća imala je svrhu  voditi narod prema Mesiji i pripremiti ih za dolazak Krista.

Kristovo uskrsnuće mijenja tijek povijesti

Sve se mijenja onoga jutra kada je Isus Krist uskrsnuo  prvog dana u tjednu. Krist je dovršio djelo spasenja koje čovjek sam nije mogao ostvariti. Njegovo uskrsnuće označilo je početak novog stvaranja i novog Saveza.

Zbog toga Crkva od samih početaka okuplja vjernike upravo nedjeljom. To nije napuštanje Božjeg zakona, nego njegovo ispunjenje u Kristu, koji donosi pravi i vječni počinak.

Zašto se nedjelja naziva Danom Gospodnjim

Sveto pismo jasno svjedoči da se prvi dan u tjednu naziva Danom Gospodnjim (Otk 1,10). To je dan Kristova uskrsnuća, dan izlijevanja Duha Svetoga na Crkvu i dan kada se kršćani od najranijih vremena okupljaju na lomljenje kruha i slavljenje Gospodina.

Nedjelja tako postaje znak novog života, svjetla i pobjede nad grijehom i smrću.

Odmorište koje gleda prema vječnosti

Dok je subota u Starom zavjetu gledala unaprijed prema obećanom odmoru, kršćanska nedjelja gleda unatrag  prema dovršenom Kristovu djelu. Vjernici najprije ulaze u Božji počinak, a zatim izlaze u svijet živjeti vjeru kroz rad i služenje.

Nedjelja nas podsjeća da je naš pravi odmor u Kristu i da konačni počinak čeka u vječnosti, gdje će Bog biti “sve u svima”.