Vjerovati ne znači uvijek osjećati, nego odlučiti ostati uz Boga i kad je teško.
“Vjera nije trenutak oduševljenja, već svakodnevna odluka da kreneš s Bogom – i kad osjećaš Njegovu blizinu, i kad ti se čini da šuti.”
Mnogi danas vjeru povezuju s osjećajima – ako se osjećam duhovno, ako mi je srce uzbuđeno, ako je sve lijepo, onda vjerujem. No prava vjera počinje upravo tamo gdje prestaju osjećaji.
Isus nikada nije obećao lagan put, ali je obećao svoju prisutnost. U Evanđelju po Ivanu govori: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33). Ta nas istina poziva da vjerujemo čak i kad ne vidimo izlaz, kad molitve nemaju odmah odgovor, kad ne osjećamo ništa.
Vjera je čin povjerenja – poput djeteta koje u mraku vjeruje ruci svoga oca. Ona se gradi u tišini, kroz molitvu, sakramente i svakodnevnu vjernost Božjoj riječi. Nije spektakl, nije oduševljenje, nego svakodnevna odluka: “Bože, ostajem uz Tebe, i danas.”
Posebno u ovim vremenima kad se sve relativizira, kad se Bog izbacuje iz javnog prostora, još je važnije svjesno birati vjeru. Biti kršćanin danas znači ići protiv struje, ali ne sam – s Bogom koji nas ne ostavlja.
Vjera nije bijeg od stvarnosti – ona je put u stvarnost, ali s Božjom istinom kao svjetlom.
