Ispovijed je jedan od najljepših darova koje je Isus Krist ostavio svojoj Crkvi, ali istodobno i sakrament od kojega mnogi vjernici zaziru.

Neki godinama nisu pristupili ispovijedi jer osjećaju sram, drugi smatraju da nemaju velikih grijeha, dok treći jednostavno ne znaju kako ponovno započeti. Iza tih razloga često se krije strah od suočavanja s vlastitim slabostima, ali i nedovoljno razumijevanje Božjeg milosrđa.

Bog nas ne poziva na ispovijed kako bi nas ponizio ili osudio, nego kako bi nas oslobodio tereta koji nosimo u svojoj nutrini. On poznaje naše pogreške, naše padove i sve ono što pokušavamo sakriti od drugih. Ipak, njegova ljubav prema nama ne prestaje.

Upravo zato ispovijed nije susret s osudom, nego s Kristom koji želi obnoviti naše srce. U tom sakramentu čovjek ne mora glumiti savršenstvo. Dovoljno je iskreno priznati svoje grijehe, pokajati se i otvoriti se Božjoj milosti.

Monsinjor Krzysztof Nykiel, regent Apostolske pokorničarne, vatikanskog suda koji se bavi i pitanjima savjesti i sakramenta pomirenja, govorio je o razlozima zbog kojih ljudi izbjegavaju ispovijed.

Njegova razmišljanja potiču nas da se zapitamo odgađamo li i sami susret s Božjim oproštenjem.
Donosimo šest čestih razloga zbog kojih vjernici ne pristupaju ispovijedi i duhovne poticaje koji nam mogu pomoći da ponovno pronađemo put prema Božjem milosrđu.

Šest razloga koji nas udaljavaju od ispovijedi

 

1. Mislim da se mogu ispovjediti izravno Bogu

Mnogi vjernici smatraju da je dovoljno u osobnoj molitvi priznati grijehe i zamoliti Boga za oproštenje. Istina je da Bog čuje svaku iskrenu molitvu i da je osobno kajanje iznimno važno za duhovni život.

Međutim, Isus je svojoj Crkvi povjerio službu opraštanja grijeha. Nakon uskrsnuća rekao je apostolima:
„Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ (Iv 20,23)

U sakramentu ispovijedi vjernik prima odrješenje po službi svećenika. To je poseban dar Kristove milosti i sigurnost sakramentalnog oproštenja kada su ispunjeni potrebni uvjeti.
Osobna molitva ne treba prestati, ali ona nije zamjena za sakrament pomirenja kada smo svjesni teškoga grijeha.

Savršeno kajanje, koje uključuje odluku pristupiti ispovijedi čim bude moguće, može donijeti oproštenje i prije same ispovijedi.
Bog nas poziva da mu otvorimo srce, ali i da prihvatimo put pomirenja koji nam je darovao po svojoj Crkvi.

2. Ne želim se ispovijedati svećeniku jer je i on grešnik

Jedna od čestih prepreka jest razmišljanje da svećenik nema pravo slušati tuđe grijehe jer je i sam čovjek koji može pogriješiti.
Istina je da nijedan svećenik nije bez grijeha. I njemu je potrebno Božje milosrđe, ispovijed i neprestano obraćenje.

No u sakramentu pomirenja ne oprašta svećenik vlastitom snagom. On djeluje u Kristovo ime, a izvor oproštenja uvijek je sam Bog.

Zato osobna svetost ili slabost svećenika ne određuje valjanost sakramentalnog odrješenja.
Kada pristupamo ispovijedi, ne dolazimo tražiti savršenog čovjeka, nego susresti savršenog Spasitelja.
Isus je onaj koji liječi našu dušu, a svećenik je služitelj preko kojega nam se daruje njegovo milosrđe.

3. Stalno ispovijedam iste grijehe i ništa se ne mijenja

Koliko je samo ljudi odustalo od ispovijedi jer su ponovno pali u iste slabosti! Možda se radi o nestrpljivosti, ogovaranju, ljutnji, neiskrenosti ili nekoj drugoj navici protiv koje se dugo bore.

Takvi padovi mogu čovjeka obeshrabriti i stvoriti osjećaj da njegova ispovijed nema smisla.
Ali duhovni rast ne događa se uvijek brzo. Bog vidi naš trud, našu iskrenu želju za promjenom i svaki pokušaj da se odupremo grijehu.

Važno je da se iskreno kajemo i da imamo stvarnu odluku boriti se protiv grijeha. To ne znači da možemo unaprijed jamčiti kako više nikada nećemo pasti.

Čovjek koji ponovno padne ne mora odustati od puta obraćenja.
Naprotiv, upravo tada treba još snažnije potražiti Božju pomoć.

Ispovijed nije nagrada za one koji su već pobijedili sve svoje slabosti, nego izvor milosti za one koji se iskreno žele promijeniti.

4. Smatram da sam dobra osoba i da nemam što ispovjediti

Neki ljudi vjeruju da im ispovijed nije potrebna jer nikada nisu počinili velika zla, nikoga nisu ubili niti nešto ukrali.

Međutim, grijeh se ne očituje samo u velikim i očitim djelima.
Možemo povrijediti bližnjega svojim riječima, odbiti pomoći čovjeku u nevolji, nositi mržnju u srcu ili zanemariti odnos s Bogom.

Sveto pismo podsjeća nas:
„Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.“ (1 Iv 1,8)

Što više upoznajemo Boga, to jasnije prepoznajemo vlastite slabosti i potrebu za njegovom milošću.
Dobar kršćanin nije onaj koji tvrdi da nikada ne griješi, nego onaj koji ponizno priznaje svoje pogreške i dopušta Bogu da ga mijenja.

Zato je redovit ispit savjesti dragocjen put prema dubljem obraćenju.

5. Imao sam neugodno iskustvo na posljednjoj ispovijedi

Neki vjernici nose bolno iskustvo susreta sa svećenikom koji ih nije dovoljno razumio, koji je bio nestrpljiv ili im se obratio riječima koje su ih povrijedile.

Takvo iskustvo može ostaviti dubok trag, osobito kod osobe koja je nakon mnogo godina skupila hrabrost pristupiti ispovijedi.

Ipak, jedan neugodan susret ne bi trebao zatvoriti vrata Božjem milosrđu.
Ako smo doživjeli nešto što nas je udaljilo od ispovijedi, možemo potražiti drugog svećenika kojemu ćemo lakše otvoriti srce.

Važno je razlikovati ljudske slabosti od Kristove ljubavi.
Bog nas ne odbacuje zbog pogrešaka drugih ljudi. On nas i dalje poziva da mu se vratimo.
Dobar ispovjednik može pomoći čovjeku da ponovno otkrije ljepotu sakramenta pomirenja i pronađe mir koji je dugo tražio.

6. Osjećam strah, nelagodu ili stalno pronalazim izgovore

Nekima je teško ući u ispovjedaonicu jer osjećaju tjeskobu, nelagodu ili strah od zatvorenog prostora. Drugi odgađaju ispovijed zbog obveza, nedostatka vremena ili jednostavno zato što ne znaju odakle početi.
Važno je razumjeti da stvaran strah nije nešto što treba omalovažavati.

Osoba kojoj zatvorena ispovjedaonica izaziva ozbiljnu nelagodu može se dogovoriti sa svećenikom za prikladan način ispovijedi, uz poštovanje crkvenih odredbi.

S druge strane, potrebno je iskreno prepoznati kada odgađanje postaje navika.
Danas nemamo vremena, sutra smo umorni, a sljedeći tjedan ponovno pronalazimo neki razlog.
Tako mogu proći mjeseci, pa čak i godine.

Bog nas ne želi prisiliti na susret. On strpljivo čeka naš slobodan odgovor.
Ponekad je upravo prvi korak najteži, ali nakon iskrene ispovijedi mnogi vjernici ponovno doživljavaju mir savjesti i radost pomirenja s Bogom.

Bog ne traži savršene ljude, nego iskreno srce

Iza svakog od ovih šest razloga krije se čovjek koji možda želi biti bliže Bogu, ali ga nešto zaustavlja.
Nekoga je strah priznati vlastite grijehe. Netko se srami prošlosti. Netko je izgubio povjerenje, a netko je jednostavno zaboravio koliko je veliko Božje milosrđe.

No Isus nije došao samo zbog onih koji misle da su pravedni. Došao je potražiti izgubljene, podići pale i vratiti nadu onima koji su se udaljili od Očeve ljubavi.

U prispodobi o izgubljenom sinu otac ne odbacuje dijete koje mu se vraća. Naprotiv, izlazi mu ususret i prima ga s ljubavlju.

Upravo takvu sliku Božjeg srca trebamo nositi kada razmišljamo o ispovijedi.
Crkva nas podsjeća na obvezu ispovijedanja teških grijeha barem jednom godišnje, ali sakrament pomirenja nije samo ispunjavanje crkvene zapovijedi.

On je poziv na obnovu odnosa s Bogom.
Ne trebamo čekati da postanemo savršeni kako bismo pristupili ispovijedi. Upravo nam Božja milost pomaže da rastemo u svetosti.

Ako dugo niste bili na ispovijedi, nemojte dopustiti da vas strah ili sram zauvijek udalje od toga sakramenta.
Možete započeti jednostavnom molitvom, iskrenim ispitom savjesti i razgovorom sa svećenikom.

Najvažnije je ne zaboraviti da je Božje milosrđe veće od svakoga grijeha za koji se iskreno kajemo.
Možda je upravo danas pravi trenutak da prestanemo tražiti razloge za odgađanje i učinimo korak prema Kristu.

Jer ispovijed nije kraj našega puta. Ona može postati početak novoga života s Bogom.