Nije svako snažno nadahnuće od Boga razlučivanje počinje vjerom, poniznošću i čistom savješću
Čovjek može osjetiti snažan unutarnji poticaj, dobiti neku misao ili osjetiti da ga nešto vodi, ali to samo po sebi još ne znači da nadahnuće dolazi od Boga.
Kršćanska duhovnost zato ne poziva da slijepo vjerujemo svakom osjećaju, nego da razlučujemo. Upravo je pitanje razlikovanja duhova snažno prisutno u Objavama svete Brigite Švedske, mističarke koja je i sama prolazila kroz dvojbe o onome što je doživljavala.
Sveta Brigita Švedska živjela je u 14. stoljeću, bila je supruga i majka osmero djece, a nakon smrti supruga njezin se život još snažnije usmjerio prema molitvi i služenju Bogu.
Poznata je po mističnim iskustvima i objavama koje su kasnije sabrane u opsežno djelo. Povijesni izvori potvrđuju postojanje i veliki utjecaj tih zapisa u srednjovjekovnoj kršćanskoj književnosti.
Međutim, Brigita nije jednostavno prihvaćala sve što je doživljavala. U njezinim se Objavama vidi upravo borba oko pitanja: dolazi li određeno nadahnuće od Boga ili može biti obmana?
Tri znaka koja čovjeka usmjeravaju prema Bogu
U jednom od tekstova Objave donose tri kriterija za prepoznavanje dobroga duha. Prvi je usmjerenost na Boga, a ne na vlastitu slavu. Istinsko nadahnuće ne čini čovjeka središtem svega niti u njemu hrani oholost. Ono ga vodi prema zahvalnosti, klanjanju Bogu i svijesti da je sve dobro dar.
Drugi znak jest vjernost istinskoj vjeri. Ono što čovjeka udaljava od Boga, potiče ga na nevjeru ili ga vodi protiv istine vjere ne može se jednostavno proglasiti djelovanjem Duha Svetoga.
Treći znak odnosi se na razboritost i umjerenost. Božje djelovanje ne gura čovjeka u nekontroliranost, sebičnost i pretjerivanje. Ono odgaja srce da se darovima ovoga svijeta koristi razumno i odgovorno.
Upravo se ova tri obilježja čašćenje Boga, vjernost vjeri te razboritost i umjerenost nalaze u tekstu Objave koji se pripisuje sv. Brigiti.
Nije dovoljno reći: „Osjećam da mi Bog govori“
Objave zatim upozoravaju i na suprotnost. Zlo može čovjeka gurati prema vlastitoj slavi, oholosti, nevjeri i neurednim željama. Posebno je snažno upozorenje da se prijevara ponekad može pojaviti pod prividom nečega dobrog.
To je važna pouka i danas. Nije svaka misao koja nam se učini duhovnom automatski Božja poruka. Nije dovoljno ni to što nešto izaziva snažne osjećaje.
Plod Božjega djelovanja treba voditi prema Kristu, istini, poniznosti, obraćenju i ljubavi. Ako nas neko „nadahnuće” čini oholima, uvjerava da smo bolji od drugih ili nas udaljava od vjere i zdravog razuma, postoji ozbiljan razlog za oprez.
Zanimljivo je da Objave ne savjetuju Brigiti da se osloni samo na sebe. Naglasak je i na ispitivanju savjesti te razgovoru s mudrim duhovnim osobama.
Upravo tu leži jedna od najvrjednijih poruka ove teme. Razlikovanje duhova nije lov na znakove niti pokušaj da u svakoj misli pronađemo nadnaravnu poruku. Ono zahtijeva molitvu, poniznost, zdrav razum, život u vjeri i spremnost da vlastite zaključke provjerimo.
Duh Sveti čovjeka ne vodi prema vlastitoj veličini, nego prema Bogu. Ne hrani oholost, nego poniznost. Ne udaljava od istine, nego srce sve dublje usmjerava prema Kristu.
