Na brdu Moriji dogodio se trenutak koji je zauvijek obilježio povijest vjere i predanja Bogu
“Zamisli oca koji vodi svoga sina na brdo – ne u šetnju, već u poslušnosti Božjoj volji. Na tom brdu, u tišini i boli, rađala se najveća pouzdanost vjera koja ne pita ‘zašto’, nego kaže ‘evo me, Gospodine’.”
Mjesto radnje: Brdo Morija. Danas poznato kao područje današnjeg Jeruzalema, gdje se kasnije sagradio Hram. Tada, samo samotno brdo, stijene, drvo, nož i tišina. A između toga – srce oca i srce sina.
Abraham, Božji prijatelj, čovjek kojemu je u dubokoj starosti rođen sin Izak, sada je stavljen na kušnju: da preda to dijete Bogu. Ne riječima, nego djelom. Bog mu kaže:
“Uzmi svoga sina, jedinca svoga, kojega ljubiš Izaka i pođi u krajinu Moriju. Ondje ga prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Post 22,2)
Zastanimo ovdje. Abraham ne pita. Ne oklijeva. Ustaje rano. Uzima drvo, vezuje ga za leđa mladoga Izaka kao što će kasnije Isus nositi križ i kreće.
Odjeća? Jednostavna. Pustinjska. Tkanine od vune, ogrtači, kožni pojas. Nisu bili u ukrasima, već u vjeri.
Izak pita: “Oče, evo drva i noža, ali gdje je janje za žrtvu?” A Abraham odgovara riječima koje odzvanjaju stoljećima:
“Bog će providjeti janje, sine moj.” (Post 22,8)
Na vrhu brda Abraham veže Izaka i podiže nož. I tada, glas s neba: “Ne diži ruku na dječaka!” Bog zaustavlja ruku vjere i daje ovna za žrtvu. Taj trenutak nije samo povijest. To je najava. Na istom tom brdu, stoljećima kasnije, Isus Krist bit će razapet.
