Nakon smrti voljene osobe srce se ne prestaje vraćati onome koga više ne možemo zagrliti, čuti ni susresti kao prije. Ostanu fotografije, uspomene, poznate riječi i mjesta koja odjednom bude snažnu čežnju. Upravo tada mnogi pomisle: „Možda me sada vidi. Možda zna koliko mi nedostaje.“
Takva misao može donijeti trenutak utjehe, ali kršćanin se pred tajnom smrti ne mora oslanjati samo na osjećaje i pretpostavke. Sveto pismo usmjerava pogled prema nečemu još većem: prema Bogu koji je Gospodar života i smrti.
Biblija nam ne otkriva svaki detalj o tome što duše pokojnih znaju o našem zemaljskom životu, ali nam otkriva dovoljno da možemo živjeti bez straha. Smrt za onoga koji pripada Kristu nije posljednja riječ. Posljednja riječ pripada Bogu, uskrsnuću i životu vječnom.
Biblija ne otkriva sve, ali nam pokazuje kome možemo vjerovati
Sveto pismo ne govori izravno i nedvosmisleno da naši pokojni neprestano promatraju sve što radimo na zemlji. Zato nije dobro ono što ostaje tajna predstavljati kao sigurnu biblijsku činjenicu. Izraz „oblak svjedoka“ iz Poslanice Hebrejima ponekad se tumači kao slika pokojnika koji nas gledaju s neba.
Međutim, naglasak tog odlomka prvenstveno je na svjedočanstvu ljudi vjere koji su prethodili nama. Njihovi životi svjedoče da se Bogu isplati vjerovati i onda kada čovjek još ne vidi ispunjenje obećanja.
Kršćanska vjera pritom ne govori o nebu kao o mjestu s kojega pokojni zabrinuto prate svaki naš problem. Nebo je prije svega punina zajedništva s Bogom. To je ostvarenje čovjekove najdublje čežnje: biti s Gospodinom.
Zato se naša nada nakon smrti ne temelji na ideji da ćemo jednostavno nastaviti promatrati zemaljski život, nego na obećanju da ćemo biti sjedinjeni s Bogom.
U Knjizi Otkrivenja nalazimo slike svetih pred Bogom, njihove molitve i iščekivanje konačne Božje pravde.
Isusova prispodoba o bogatašu i Lazaru također pokazuje da smrt nije nestanak čovjeka. Ipak, nijedan od tih tekstova ne daje nam osnovu da sa sigurnošću tvrdimo kako naši preminuli vide svaki naš korak, razgovor, suzu ili odluku.
To nije nedostatak Božje riječi. To je granica koju nam Sveto pismo ostavlja pred tajnom vječnosti. Ne moramo znati sve što se događa iza zastora smrti kako bismo znali ono najvažnije: Bog je vjeran.
Važnije od pitanja vide li nas pokojni jest da nas Bog nikada ne gubi iz vida
Kad izgubimo nekoga koga volimo, prirodno je željeti neki znak njegove blizine. Čovjek želi znati da ljubav nije jednostavno prekinuta posljednjim otkucajem srca. Kršćanska nada upravo tu donosi snažnu poruku: smrt nije jača od Krista.
Isus nije došao samo ublažiti naš strah od smrti. On je smrću i uskrsnućem otvorio put života. Zato se vjernik ne mora grčevito držati pitanja: „Gleda li me moj pokojnik?“ Može svoje srce usmjeriti prema sigurnijem pitanju: „Vjerujem li Bogu kojemu sam povjerio osobu koju volim?“
Tu se mijenja pogled na žalovanje. Pokojnika ne moramo zamišljati kao nekoga tko stoji iznad nas i prati svaki naš potez da bismo osjećali da ljubav nije bila uzaludna. Možemo ga predati Božjem milosrđu, moliti za njega i nastaviti živjeti u nadi konačnog susreta u Kristu.
Crkva nas zato poziva na molitvu za pokojne.
Molitva nije pokušaj uspostavljanja zemaljskog razgovora s mrtvima, nego čin ljubavi i povjerenja u Boga. Kada izgovorimo ime voljene osobe pred Gospodinom, priznajemo da njezin život nije završio u našim rukama, nego je predan Onomu koji poznaje čovjeka dublje nego što ga je itko na zemlji mogao poznavati.
Možda nikada tijekom ovoga života nećemo dobiti potpun odgovor na pitanje koliko pokojni znaju o nama. Ali možemo dobiti odgovor koji je potreban našem srcu: nisu izvan Božjega dosega.
Zato, kada ponovno osjetiš prazninu zbog osobe koja ti nedostaje, nemoj dopustiti da te nepoznato odvede u strah. Pretvori čežnju u molitvu. Zahvali Bogu za ljubav koju si primio preko te osobe. Oprosti ono što možda nisi stigao oprostiti. Predaj Gospodinu riječi koje nisi stigao izgovoriti.
A onda nastavi živjeti tako da tvoj život bude usmjeren prema vječnosti.
Najdublja kršćanska utjeha nije tvrdnja da naši pokojni svakoga trenutka gledaju prema nama. Naša utjeha je Krist koji je pobijedio grob. Bog vidi naše suze, poznaje naše pokojne i drži u svojim rukama ono što mi više ne možemo držati u svojima.
Jednoga dana više neće biti potrebno pitati što se nalazi s druge strane smrti. Za one koji pripadaju Kristu ostat će susret, uskrsnuće i život u kojemu rastanka više neće biti.
