Koliko često molim za pomirenje ovih dviju vjera? Poduzimam li korake kako bih razumio i djelovao na njihovoj većoj međusobnoj slozi? Razgovaraj s Gospodinom o tome.
Prvo čitanje
1Kor 4,1-5
Gospodin će razotkriti nakane srdaca.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. A od upravitelja iziskuje se napokon da budu vjerni. Meni pak nije nimalo do toga da me sudite vi ili bilo koji ljudski sud; a ni ja sam sebe ne sudim. Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: sudac je moj Gospodin. Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će i iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 37,3-6.27-28.39-40
Pripjev: Od Gospodina dolazi spas pravednicima.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj, i on će sve voditi:
pravda će tvoja zasjati ko svjetlost
i tvoje pravo ko sunce podnevno.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.
Kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Rekoše Isusu farizeji i pismoznanci: »Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju.« Reče im Isus: »Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!«
A kazivao im je i prispodobu: »Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga.«
»I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!«
»I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: ‘Valja staro!’«
Riječ Gospodnja.
Za Isusa je jedno jasno: Stara praksa je nadiđena. Pa i ona Ivana Krstitelja. Dok se farizeji pozivaju na Ivana s njegovim proročkim prosvjedom protiv postojećega stanja, dotle Isus veli: Ivan je još uvijek u Starom zavjetu. Njegove su kategorije i mišljenje starozavjetni. On jest na pragu, ali nije sudionik novoga slavlja. I namjesto dugih izlaganja o novome, Isus jednostavno rabi slike koje govore sve. Svadba, nova haljina, mlado, novo vino, novi mijehovi. To zbori daleko snažnije od svih pametnih i umnih rasprava.
U Isusu slavi Nebo zaruke sa Zemljom, tu se stvara nešto novo, dosada neviđeno, nečuveno. Savršeno suglasje između Neba i Zemlje. Isus je šifra, code za svetu svadbu. Ne treba, tako će Isus, držati više ljude u strahu, osjećaju krivnje, u nutarnjoj podvojenosti. Bog želi čovjekovu cjelovitost i jedinstvo. On je jamac toga jedinstva, on je Zaručnik.
Evanđelje dana – komentar
Ono što ima Isus pred očima jest stara predodžba o odnosu Boga i njegova izabranog naroda, Izraela, u slici zaručnika i zaručnice. Ali je daleko prisutnija slika odnosa Isusa s vlastitim učenicima. On zaručnik, oni, njegovi učenici, na svadbi. Oni su njegovi prijatelji, pozvani na svadbu, i dok je on, zaručnik s njima, nema posta ni tugovanja. Mesijanski su dani dani svadbovanja. Stoga nema razloga držati ljude u nekakvu strahu, osjećaju krivnje. On je sam pomirenje Neba i Zemlje u svojoj osobi, u njemu se slave mesijanske zaruke.
Isus ne trpi kompromise s postojećim, starim, ne trpi nikakav kontinuitet sa židovskom ili farizejskom praksom, ili pak s onim što je Ivan prakticirao sa svojim učenicima. U njemu je sve radikalno novo, prevratničko, jasna cezura, novi početak. Staro je poput stare krpe ili zakrpe, nema koristi na starome krpariti, odnosno pokušati što zakrpiti. Razvlači se staro, puca pred novim, i zato mora biti sve novo: srca, misli, riječi, djela.
On govori posve novim jezikom i rječnikom, nema više nikakva kompromisa s onim što je bilo, što je od jučer. Svadba je započela, posvuda odjekuju klicanje, gosti su pozvani – i tko da tu još posti? Svadba, pir je redovito slika za spasenjsko vrijeme. Stari svijet nestaje. Upravo kao u apokaliptičkim slikama gdje se kozmički elementi tale i nestaju, i novo nastaje. I taj stari svijet ne vrijedi više za krparenje. Stari svijet, stari eon je istekao, on je nalik starome ogrtaču i ne isplati se staro sukno krpati novom zakrpom. Novo je vrijeme započelo, novi eon, u Isusu. Isus jasno govori o nespojivosti staroga s novim: Tu nema dvojstva i – i, nego samo: ili – ili. Nemoguće je više dijeliti nešto na izvanjsko i nutarnje, sadržaj ili oblik, duh ili formu.
Isusov je život do kraja život savršene sinteze, suglasja, suzvučja, Neba i Zemlja, Boga i čovjeka. Ukorijenjen u Bogu, došao među nas pokazati nam kako se živi, ništa i nikoga ne prezirući. Sve njegove riječi i slike samo su ponuda da ne zamišljamo Boga negdje izvan vlastitoga života, onkraj svijeta, nego upravo ovdje i danas, u svakodnevnim oblikovanjima. Zato je život život pirovanja, svadbene svetkovine, poziv na jedinstvo Boga i čovjeka. U Isusovoj blizini čovjek osjeća puninu, zato nema posta, odricanja. U njemu živi sakramentalnost svega stvorenja.
Isus veli: Da bi novo vino prošlo proces vrenja i sazrijevanja, ne smije se stavljati u stare spremnike. Nemoguće je novo stavljati u stare stezulje. Nek ostane staro pri starome, haljina koja se odbacuje, mijeh koji je odsada neuporabiv. Novo treba nove haljine, nove mijehove, nove ljude. Farizeji pak i pismoznanci ostaju fiksirani na staro, strah ih je novoga jer ovo novo u Isusu stavlja veliki upitnik pod njihovu praksu. Oni kategorički tvrde: Staro je dobro! Ne dirajmo u predaje. Time ostaju pri starome i grade veliki zid naspram novoga u Isusu – pa i poslije, za rađanja mlade Crkve.
Isus naprotiv kaže: Staro, zastarjelo, treba skinuti, ono može postati ugroza. Mora ga se ostaviti iza sebe, spaliti kao i stare haljine koje su možda zaražene kojekakvim bacilima ili bakterijama. Dakle, ponovno imamo u Isusovim ustima jasnu alternativu: Ili staro ili novo! Nemoguće je ostati kod oboga. Isus je htio osloboditi ljude od farizejske prisile, pružiti im dašak novoga daha, slobode. S Isusom započinje novi život, incipit vita nova – o kome su pjesnici i filozofi mislili i sanjali te pjevali. Doći će vrijeme posta, kad se ugrabi zaručnik, doći će vrijeme tugovanja, kad Isusa zadesi sudbina svih proroka: Nasilna smrt na križu.
