Mnogi ljudi danas nose osjećaj nedostojnosti pred Bogom. Zbog svojih grijeha, pogrešaka i životnih rana često misle da ih Isus ne može voljeti ili da su se previše udaljili od njega.
Upravo zato poruka koju donosi fra Goran Azinović nosi posebnu snagu i utjehu. Ona nas podsjeća da Isus ne traži savršene ljude, nego srca koja su spremna priznati svoju slabost i otvoriti se njegovoj ljubavi.
Isusa ne odbija naša slabost
Čovjek se često boji vlastite slabosti, grijeha, rana i unutarnje bijede. Ponekad pomisli da je upravo ta bijeda ono što ga najviše udaljava od Isusa.
No fra Goran Azinović u svojoj kolumni podsjeća na snažnu istinu: Isus se ne udaljava od bijednog srca, nego od srca koje se zatvara ohološću.
Pozivajući se na iskustvo svete Faustine Kowalske, fra Goran ističe da ni najveća ljudska bijeda ne može spriječiti Isusa da se sjedini s dušom. Ono što zatvara vrata Božjoj milosti nije slabost, nego oholost koja ne dopušta čovjeku da prizna koliko mu je Bog potreban.
Koliko puta smo pomislili da nismo dovoljno dobri za Boga? Koliko puta smo zbog svojih padova izgubili nadu? Upravo tada trebamo pogledati prema Isusu koji ne dolazi osuditi, nego spasiti. On vidi naše rane, ali vidi i želju našega srca da mu pripada.
Oholost zatvara vrata Božjoj milosti
Fra Goran prenosi snažno iskustvo svete Faustine. I ona se bojala svoje bijede te je vjerovala da je njezina slabost prepreka između nje i Isusa. No tijekom molitve Isus joj je pokazao koliko je voli.
Rekao joj je:
„Ni najveća me bijeda ne može spriječiti da se sjedinim s dušom. No, gdje vlada oholost, tamo me nema!“
Ove riječi ostaju snažan poziv svakome od nas. Isus ne traži srce koje se smatra boljim od drugih, nego srce koje zna kleknuti, pokajati se i priznati svoju potrebu za Bogom. Oholost čovjeka zatvara u njega samoga, dok ga poniznost otvara Božjoj ljubavi.
Kada se oslobodimo umišljenosti i prestanemo se oslanjati samo na vlastite snage, tada Isus može djelovati u našem životu. Upravo zato sveci nisu postali sveti zato što nisu imali slabosti, nego zato što su svoje slabosti predali Bogu.
Na kraju ostaje pitanje koje svatko mora postaviti samome sebi: Je li moje srce ponizno? Jesam li spreman dopustiti Isusu da uđe u moj život takav kakav jesam?
Ako svoje srce očistimo od oholosti, zavisti i samodostatnosti, Isus će sigurno doći. On nikada ne odbacuje poniznu dušu. Upravo suprotno, takvo srce postaje njegovo najdraže prebivalište
