Skromnost života prvih Isusovih učenika pokazuje što je uistinu važno.
Kada čitamo Novi zavjet, lako zaboravimo u kakvom su vremenu i okolnostima živjeli Isus i njegovi apostoli. To nisu bile palače, visoke zgrade ni bogatstva — već jednostavne kuće, skromna polja, maslinici, ribarske čamce i prašnjave staze Galileje.
Apostoli su dolazili iz običnog naroda. Petar, Andrija, Jakov i Ivan bili su ribari, Matej carinik, dok su ostali bili poljoprivrednici, obrtnici ili skromni radnici. Njihov svakodnevni život odvijao se uz obale Galilejskog jezera, na poljima gdje su sadili žito, grožđe i masline, te u malim naseljima poput Kafarnauma, Nazareta i Betanije.
Kuće su bile kamene, s jednom ili dvije prostorije, često s ravnim krovom na kojem su se sušile smokve, grožđe i pšenica. Unutrašnjost je bila jednostavna — skroman namještaj, mali ognjište i skrovita mjesta za molitvu.
Polja su bila mjesto rada i molitve. Mnogi su obrađivali zemlju vlastitim rukama. Sjetva, žetva, berba maslina i vinove loze bile su svakodnevne aktivnosti. I upravo na tim poljima često su apostoli susretali Boga kroz prirodu i rad.
Isus je često koristio slike iz tog života u svojim prispodobama: o sijaču, o žetvi, o vinogradaru. On je znao govoriti njihovim jezikom, iz svakodnevnog života izvlačiti duboke duhovne poruke.
Iako skromni, apostoli su bili bogati u onome najvažnijem — vjeri, pouzdanju u Gospodina i spremnosti ostaviti sve i poći za Njim. Njihove jednostavne kuće, skromna polja i svakodnevni život postali su pozornica na kojoj je započelo širenje Evanđelja po cijelom svijetu.
I nama danas njihova jednostavnost može biti podsjetnik: prava sreća nije u veličini kuće, ni u bogatstvu polja, već u blizini s Bogom.
