…Zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. (Mt 27, 51-53)
Ovakav izvještaj o događajima nakon Isusove smrti i uskrsnuća donosi samo Matej u svome evanđelju. Zanimljivo, u jednoj rečenici je opisano ono što se zbilo tik nakon što je Isus izdahnuo na križu, ali i ono što se zbilo „nakon njegova uskrsnuća“, kako to izrijekom i piše. S obzirom da se tekst dalje nastavlja opisom zbivanja pod Isusovim križem, ovakvo sabijanje vremenski različitih događaja u jedan kontekst iznenađuje. Može i zbuniti. Ništa neobično, samo osjećamo malu trunku one zbunjenosti koju su očevici tih događaja mogli imati. Ipak, zbunjenost traži neke odgovore. Nije moguće posve objasniti ovaj tekst (barem meni to nije moguće), ali neke naznake možemo dati.
Potres, raspuknute pećine, otvoreni grobovi
Nama koji smo nedavno proživjeli potrese pod vlastitim nogama te i dalje gledamo oštećena groblja, otvaranje zemlje na njivama itd. ove riječi su vrlo žive. Gotovo da ih ne moramo niti zamišljati – vidjeli smo kako to izgleda. No, ovaj potres koji Matej spominje teško je moguće utvrditi. Neki smatraju kako je riječ o teološkom govoru, budući da izvan Biblije ne nalaze podatak o potresu na tom području. Nedavno se pojavio u mainstream medijima članak o stvarnoj mogućnosti geološkog potresa.[1] No, to ne mijenja činjenicu da se na potres u trenutku Isusove smrti može gledati teološki. Pritom ne mislimo na stručnu teologiju, već na ono kako je Matejevo pisanje o potresu vezano uz našu vjeru.
Matej piše onima koji pripadaju židovskom vjerskom naslijeđu, onima koji poznaju Pismo – Stari zavjet. U Pismu, za razumijevanje ovoga teksta, važni su nam tekstovi prorokâ. Matej svojim pisanjem upućuje na to da je u Isusu i njegovom pashalnom otajstvu ispunjeno ono što su proroci navijestili. Pa i Knjiga o sucima, kada opisuje Gospodinov pobjednički dolazak u borbi protiv neprijatelja svoga naroda, govori o tome kako se brda tresu pred Bogom (Suci 5, 1-5). Svakako, najveći neprijatelj Božjeg naroda nisu izvanjski neprijatelji svijeta, nego grijeh i zlo. Isus je kao pravi Bog smrću sišao u tamu da kao pobjednik izvojuje pobjedu protiv tog neprijatelja.
Proročki navještaji
Kod proroka Amosa, primjerice, Bog se zaklinje da neće zaboraviti nijedno djelo varalica i pljačkaša. Isus je na križ ponio upravo sva naša djela i nijedno nije pritom zaboravio ponijeti. Zato su dani Isusova pashalnog otajstva ispunjenje Dana Gospodnjeg o kojemu govori Amos:
„Neće l` se od toga zemlja potresti, protužiti svi njeni stanovnici, neće li se sva podići kao Nil, spustiti kao Rijeka egipatska? Toga ću dana – riječ je Jahve Gospoda – učiniti da sunce zapadne u podne, i pomračit ću zemlju u po bijela dana. Okrenut ću svetkovine vaše u kuknjavu i sve vaše pjevanje u tužaljku; obući ću u kostrijet svako bedro, oćelavit ću svaku glavu. Bit će kao kad se tuži za jedincem, i što ostane, bit će kao dan gorčine.” (Am 8, 8-10)
Potres, tamu i znake kajanja i gorčine koje Amos opisuje prikazuje i Matej kada opisuje da se tama po zemlji, zemlja zatresla te da su satnik i čuvari ispovjedili vjeru u Isusa kao Sina Božjeg.
Knjiga proroka Izaije opisuje zemlju koja puca, razbija se i trese se – kao znake suda Božjeg nas zemljom. Ti opisi koji razotkrivaju strahotu grijeha i Božju nadmoć i veličinu uvode u konačnu misao o poruci suda:
„jer će Kraljevati Gospodin nas Vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu i Slava će mu sjati pred starješinama“ (Iz 24, 18b-23)
Svakako dakle da u Isusom pashalnom otajstvu koje se zbilo u događajima muke, smrti i uskrsnuća treba vidjeti početak Dana Gospodnjeg kojega su najavili proroci Staroga zavjeta. Taj Dan Gospodnji počeo se ostvarivati, a puninu toga Dana vidjet ćemo o Isusovom drugom dolasku.
U tome smislu može se teološki iščitavati i potres o kojemu Matej piše. Tako je zanimljivo tumačenje koje sveti Jeronim pridaje opisima otvorenih grobova i raspuknutih pećina. On piše ovako:
Nesumnjivo ono što [ovi] veliki znakovi jasno označavaju jest da su i nebo i zemlja i sve stvari pokazivale da je njihov Gospodar raspet. Ali čini mi se da potres i drugi znakovi na neki način označuju vjernike: naime, oni koji su prije bili poput mrtvačkih grobnica, kada napuste nekadašnju grešnost i poroke, te nakon što omekša njihova tvrdokornost, oni prepoznaju Stvoritelja.
Dakle, mi smo bili tvrda srca, kamenog srca, kako nas Bog u Svetom pismu često opominje. I nakon što smo upoznali Isusa raspetog za nas, mekša se ta naša tvrdoća i prepoznajemo Stvoritelja. To možda najbolje pokazuje primjer rimskog satnika i čuvarâ koji se „silno prestrašiše te rekoše: ‘Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.’“ Čak i ono srce koje su Židovi mogli smatrati najtvrđim za Božju riječ – ono posve pogansko – rimskog vojnika, srce onoga koji kopljem probada bok Isusov, potreseno je onime što se zbilo, ne samo izvana, nego i iznutra. Njegovo tvrdo kameno srce biva raspuknuto, omekšano i klica vjere izbija: Isus Krist je Gospodin.
Dakle, taj potres nas treba taknuti iznutra. Nevjerojatno je da se pećine mogu raspuknuti, a da naše ljudsko srce ostane nepromijenjeno pred činjenicom da je Ljubav raspeta na križu za nas. Da Stvoritelj umire na križu za stvorenje, da bi mu dao novi život.
Dopustit ćete mi jednu digresiju ovdje: Svakome bih preporučio da jednom prilikom uživo posluša izvedbu Bachove Muku po Mateju, po mogućnosti u nekoj staroj velikoj crkvi ili katedrali. Osobno sam slušao u zagrebačkoj katedrali.
Naime, kada se u tom Bachovom djelu zaori pjevani uzvik Kreuzige, kreuzige – Raspni, raspni uz prodoran zvuk orgulja, onim velebnim prostorom šire se vrlo jasne vibracije koje sam osjetio na svome tijelu. To je toliko dubok doživljaj i opipljiv dokaz koliko su strašne te riječi i taj događaj raspeća. To jedno kratko iskustvo glazbe za mene je te godine bila duhovna obnova kakvu rijetko kada imam prilike doživjeti. To iskustvo laganog potresa kojega načini zvuk tog prodornog uzvika čovjeka može i fizički i duhovno dotaknuti.
U svakom slučaju, imali priliku za takvo što ili ne, činjenica raspeća trebala bi u nama proizvesti potres koji mijenja naše gledanje na svijet i na nas same, na Boga i na vječnost kojoj hodimo. Potres koji nas mijenja kao onog satnika koji je radio svoj posao razapinjanja razbojnika, a poslije ispovjedio vjeru.
tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima Ovaj dio Matejevog evanđelja zbunjuje. Uskrsnuli su, ali gdje su? Je li to ono uskrsnuće kakvo je bilo Lazarovo?
U svakom slučaju, to uskrsnuće mnogih svetih, tj. izlazak iz grobova, dogodio se nakon Isusovog uskrsnuća, a ne prije. Isus je prvina uskrslih, „prvorođenac od mrtvih“ (Kol 1, 18). To uskrsnuće od mrtvih plod je Isusovog silaska u podzemlje. Isus je svojom smrću sišao u tamu podzemlja („sašao nad pakao“[3]) u kojoj su bili starozavjetni pravednici koji su iščekivali Mesiju (Krista). Njegovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća i njih je oslobodilo okova podzemlja. Drugim riječima, i na njih je, na Bogu znan način, primijenjeno ono što je i na nas primijenjeno Isusovim djelom: otkupljenje i pristup u vječni život.
Židovi su, naime, iščekivali uskrsnuće mrtvih u mesijansko doba. Izaija naviješta da će o Danu Gospodnjem uskrsnuti mrtvi:
„Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.“ (Iz 26, 19)
Ezekiel propovijeda suhim kostima i gleda kako ih Bog podiže i oživljuje:
„Ovako govori Gospodin Bog: ‘Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Gospodin govorim i činim` riječ je Gospoda Boga.’” (Ez 37)
Daniel govori o uskrsnuću mrtvih i o tome kako će umnici i oni koji su bili pravednici blistati svu vječnost. (usp. Dn 12) A i u naše vrijeme nađu se oni koji se usude baviti ovim retkom. Tako biskup Perić u jednoj je svojoj propovijedi lijepo istaknuo:
„Kako su tjelesa svetih preminulih uskrsnula? Koliko njih? Samo u „svetom gradu“ Jeruzalemu? Ili po svoj Judeji? I samo oni koji su nedavno umrli? Je li među njima bio i sv. Josip? Gospini roditelji? Starozavjetni proroci koji su poginuli tu u Jeruzalemu (…)– Ne znamo ništa pobliže, iz drugih izvora, o tome događaju; znamo samo to da se u potresima obično broje na stotine i tisuće mrtvih, a ovdje mrtvi uskrsnuli!“
Uskrsnuli ulaze u sveti grad što može biti naziv za zemaljski Jeruzalem jer je za Židove to bio grad u kojemu je Hram – Božje Prebivalište – i zato sveti grad. No, taj naziv može biti iskorišten i za onaj nebeski Jeruzalem (nebo, raj) u koji su mogli ući tek Isusovim izbavljenjem iz podzemlja. Knjiga Otkrivenja opisuje nebesko kraljevstvo kao sveti grad.
Pokazivanje mnogima u tome smislu ovisi i o tome na kakav se sveti grad od spomenuta dva odnosi tekst. Svakako ostaje pitanje: ako su uskrsnuli u povijesti i pokazali se mnogima na zemlji, jesu li oni uskrsnuli trajno (kao Isus) ili tek privremeno (kao Lazar)? Jesu li uzašli na nebo ili su negdje među nama a da mi ne primijećujemo? I što onda za njih znači konačno uskrsnuće mrtvih o Isusovom ponovnom dolasku?
Odgovore na ta pitanja ne znamo. Različiti su mogući odgovori. Bili su različiti odgovori različitih mislioca kroz povijest. Bogu je znano i to nam treba biti utjeha, jer će jednom u Bogu i nama biti otkriveno značenje tog Matejevog izvještaja.
Dan Gospodnji, Sud Božji, započeo se ostvarivati, a svoju puninu imat će o Isusovom drugom dolasku. To je onaj Dan koji su proroci naviještali, a znakovi i čudesa oko Isusovog uskrsnuća treba gledati kao potvrdu tih navještaja i poziv da budemo spremni jer čas punine suda i Dana Gospodnjeg ne možemo znati, a trebamo svakoga trenutka očekivati spremni.
U svakom slučaju, Matej opisuje događaje oko Isusove smrti tako da ih svaki pobožni židov može razumjeti: ono što su proroci najavili da će se zbiti u Dan Gospodni, Dan Božje pobjede: evo, već se zbiva! A nas potiče na ispovijest – priznanje vjere:
Vjerujem u Boga,
Oca i Sina i Duha Svetoga.
I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka.
