Farizeji Isusova vremena smatrani su pobožnima zbog svoje tmurne naravi.
Neki su puritanci poticali mrštenje kao izraz vjerske ozbiljnosti. Istina je da nam ne treba poticaj da se namrštimo ili budemo nesretni. Život će nam dati mnogo razloga za to.
U svojim Ispovijestima , Augustin je pitao: “Nije li sretan život ono što svi žele i postoji li itko tko ga uopće ne želi?” Zatim je dodao: “Ali gdje su stekli znanje o tome, da to toliko žele? Gdje su to vidjeli, da ga toliko vole? Augustinova poanta bila je da je želja za srećom urezana u našu psihu. Čeznemo za tim, ali često se nađemo kako ga tražimo na pogrešnim mjestima. Čak i kada nalazimo radost u zemaljskim užicima, otkrivamo da oni ne traju.
Kad razmišljam o sreći s biblijskog gledišta, često me privuče Jeremija. “Jer moj narod počini dva zla: ostaviše mene, izvor vode žive, i iskopaše sebi bunare, bunare polomljene koji ne mogu držati vode” (Jeremija 2:13, ESV). Postoji tuga u Božjem prijekoru koji se odnosi na varljivost i destruktivnu prirodu grijeha; obećava ono što ne može ispuniti.
Narod Jude je odbacio Boga i izabrao svoj put. Jeremija to izjednačava s odbacivanjem žive, pokretne vode za ustajalu vodu iz cisterne, i to pokvarene. Grijeh obećava sreću, ali donosi samo bol. Možda imate obitelj ili prijatelje koji su na putu razočaranja i nezadovoljstva. Što nam je činiti? Govorimo istinu kada postoji prilika, ali za one koji su nam najbliži trebamo se zapitati: “Živim li privlačnim životom? Živim li mirnim životom? Tražim li nadu u Isusovim živim vodama? Ili tražim nadu u onome što će uvijek razočarati?”
“I što se tebe tiče, zbog krvi svojeg saveza s tobom oslobodit ću tvoje sužnje iz bezvodne jame. Vratite se u svoje uporište, o zarobljenici nade; danas izjavljujem da ću ti dvostruko vratiti” (Zaharija 9,11-12). Mi smo ‘zatočenici’ nade, pa nadamo li se ispravnim stvarima? U čemu tražite nadu koja se nikada neće ispuniti? Koje ste cisterne napravili?
Neka se svi vratimo da obilno pijemo žive vode Isusove.
