Ako se ne pozabavite svojim sumnjama, bit ćete predani duhu mrmljanja i prigovaranja
Tako ćete živjeti i tako ćete umrijeti. Vaše sumnje ne mogu se jednostavno potisnuti; moraju se iščupati iz korijena.
Pogledajte Izrael samo tri dana nakon njihovog oslobođenja iz Egipta. Pjevali su, tresli tamburine i svjedočili o moći i snazi moćnog Boga. Počeli su hvaleći se da ih on vodi i štiti, a zatim su stigli u Meru, što znači „gorke vode“. To je trebalo biti mjesto kušnje za njih.
Bog jednostavno dopušta krizu za krizom dok konačno ne shvatimo lekciju. Ako je i dalje odbijamo naučiti, dolazi vrijeme kada nas prepušta vlastitoj gorčini i mrmljanju. „I išli su tri dana pustinjom i nisu našli vode… Narod se požalio na Mojsija govoreći: ‘Što ćemo piti?’“(Izlazak 15,22.24).
U nedjelju su se Izraelci odlično zabavljali pjevajući, plešući i hvaleći. Došla je srijeda i bili su u nevolji. Još jedna kriza i raspadali su se!
Kako su ljudi mogli tako brzo izgubiti samopouzdanje? Zato što ga nikada nisu ni imali. Nikada nisu imali izgrađen taj temelj pod sobom. Nisu apsolutno ništa naučili iz prethodne krize i ponovno su propustili priliku da se pouzdaju u veličinu svog Boga.
Od tog dana nadalje, Izrael više nije mogao ništa naučiti od Boga. Čak su počeli uzimati njegovu dobrotu zdravo za gotovo. Nisu imali hrane, pa im je slao manu s neba. Bacao je prepelice s neba, nagomilavajući ih metar visoko ispred logora. Koliko znamo, nije se čula ni riječ zahvale. Umjesto toga, ljudi su se okrenuli pohlepi, gomilajući sve što im je Bog dao. Izrael je postao tvrdovrat.
Oh, kakva je šteta ići iz krize u krizu i pritom ništa ne naučiti. Propuštamo blagoslove mira i radosti usred naših kušnji. Propuštamo vidjeti Božje lice u našim olujama. Kakav težak gubitak!
