Temelj našeg spasenja je vjera u Boga. Jer džaba nam biti dobar čovjek, ako nam Krist nije oprostio grijehe. Hoće li nas u tom slučaju naša dobra djela spasiti?
Velik je problem vidjeti ljude koji se smatraju vjernicima, a koji ne idu na misu i ne mole se i tvrde da su dobri ljudi. Hoćemo li naći vječni život ako ne jedemo od Kruha života koji nam jedini daje život?
Ako ne vjerujemo, kako možemo i gladovati za onim što nam Bog daje? Moramo rasti u vjeri u pravu prisutnost, prodirati dublje u to otajstvo da se po rukama svećenika Bog spušta među nas, da se na oltaru događa isto što se dogodilo u Jeruzalemu prije 2000 godina jer ta Kristova žrtva nadilazi prostor i vrijeme. I na ovom oltaru Krist uzima naše grijehe i stvara od nas nova stvorenja.
I danas se hostija pretvara u Kristovo tijelo. I ne moramo to osjetiti, ovaj kruh u svojim izvanjskim obilježjima ostaje kruh, ali u svojoj biti ovaj kruh postaje pravo tijelo, ne manje stvarno nego ono koje bilo rođeno u Betlehemu i koje je položeno u grob u Jeruzalemu. I ne moramo tražiti relikvije i putovati na hodočašća da bismo ga sreli. Ovdje je danas i ovdje je svaki dan jer je dao Crkvi tu vlast, dao je svome mističnom tijelu tu vlast da ga donosimo u svijet.
I kad u to iskreno vjerujemo, kako nam može biti svejedno hoćemo li ići na misu nedjeljom ili ne? Kako može postojati opcija ne otići? Kako možemo ne htjeti i preko tjedna otići, kad god nam to okolnosti dozvoljavaju?
I kad znamo tko je taj koji nam se daje u pričesti, možemo li pristupiti tome sakramentu prljave duše?
Ispitajmo svoju savjest, vidimo jesmo li dostojni pristupanja pričesti, ako nismo, pokajemo se i onda dođimo. Stvorimo Bogu dostojno prebivalište u svojim srcima u koje će moći ući i nastaniti se. Dopustimo Kristu da nas mijenja, da bude snaga koja će nas voditi kroz život.
