Evanđelje dana za petak, 11. rujna, donosi Isusovo ozbiljno pitanje: „Može li slijepac slijepca voditi?“ U Evanđelju po Luki (Lk 6,39-42)
Krist nas upozorava na duhovnu sljepoću koja nastaje kada vrlo jasno primjećujemo slabosti drugih, a vlastite više ne vidimo.
Njegove riječi nisu poziv da zatvorimo oči pred grijehom, nego da prije ispravljanja drugoga dopustimo Bogu da ispita naše srce. Jer čovjek koji ne vidi vlastito brvno teško može drugome pomoći izvaditi trun.
Evanđelje dana Lk 6,39-42
U ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu:
»Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.
Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«
Riječ Gospodnja.
Evanđelje dana komentar
Isus danas ne govori samo o ljudima koji otvoreno osuđuju druge. Govori o opasnosti koja se može neprimjetno nastaniti u svakome od nas: da postanemo stručnjaci za tuđe pogreške, a početnici u prepoznavanju vlastitih.
Tuđi trun lako se vidi. Tuđa pogrešna riječ, loša odluka, slabost ili grijeh mogu nam odmah privući pozornost. Ali kada se radi o nama, brzo pronalazimo opravdanja.
Za svoju ljutnju imamo razlog. Za svoju grubost imamo objašnjenje. Za svoje neopraštanje imamo prošlost. Za svoju osudu imamo argumente.
Isus takav pogled želi izliječiti.
Zato govori o slijepcu koji pokušava voditi drugoga slijepca. Čovjek može biti uvjeren da drugome pokazuje pravi put, a da pritom sam ne vidi kamo ide.
Može mnogo govoriti o Bogu, davati savjete, upozoravati druge na njihove grijehe, a istodobno zanemarivati ono što Bog želi promijeniti upravo u njemu.
Najopasnija duhovna sljepoća nije kada čovjek zna da ne vidi. Mnogo je opasnija kada je uvjeren da vidi savršeno.
Krist zato ne kaže da trun u bratovu oku ne postoji. On kaže: „Izvadi najprije brvno iz oka svoga.“ Ta riječ „najprije“ mijenja sve.
Isus ne zabranjuje bratsku opomenu. Ne govori da trebamo šutjeti pred svakim zlom niti da grijeh više nije grijeh. On određuje redoslijed: prije nego što krenem mijenjati drugoga, trebam dopustiti Bogu da mijenja mene.
Prije nego što nekome kažem da mora oprostiti, trebam se zapitati kome ja još nisam oprostio. Prije nego što nekoga optužim za oholost, trebam pogledati vlastitu potrebu da uvijek budem u pravu.
Prije nego što osudim tuđu molitvu ili vjeru, trebam se zapitati koliko je iskren moj odnos s Bogom. Tada se mijenja i način na koji gledamo drugoga.
Čovjek koji je upoznao vlastitu slabost obično postaje milosrdniji prema slabosti bližnjega. Više ne pristupa s visine, nego kao netko tko i sam treba Božje milosrđe.
U tome se krije velika razlika između osude i bratske pomoći. Osuda drugome govori: „Ja sam bolji od tebe.“ Ljubav govori: „I ja sam slab, ali želim ti pomoći da zajedno idemo prema Kristu.“
Isus želi upravo takve učenike. Ne ljude koji se predstavljaju bezgrešnima, nego one koji dopuštaju da ih njihov Učitelj neprestano poučava, ispravlja i vodi.
Zato današnje Evanđelje možemo pretvoriti u vrlo jednostavnu molitvu: „Isuse, pokaži mi moje brvno.“
To možda nije laka molitva.
Bog nam može pokazati oholost koju nismo željeli priznati. Može nam otkriti staru zamjerku koju još uvijek hranimo. Može pokazati koliko lako ogovaramo, osuđujemo ili sebi dopuštamo ono zbog čega kritiziramo druge.
Ali kada Bog pokaže ranu, ne čini to da bi nas ponizio. Pokazuje je kako bi je izliječio.
Zato je iskreno ispitivanje savjesti tako važno za duhovni život. Pred Bogom ne moramo glumiti da smo bolji nego što jesmo. On već poznaje naše srce.
Možemo mu doći sa svojim „brvnima“, slabostima i padovima i dopustiti njegovoj milosti da nam ponovno pročisti pogled.
Kada čovjek tako počne gledati sebe, počinje drugačije gledati i bližnjega.
Manje osuđuje, a više moli. Manje govori o tuđim pogreškama, a više radi na vlastitima. Kada nekoga mora opomenuti, čini to s ljubavlju, a ne s ponižavanjem.
Možda je upravo to pitanje koje nam Isus danas ostavlja: što vidim kada pogledam druge, a što vidim kada pogledam sebe?
Ako su mi tuđe pogreške uvijek velike, a moje uvijek male, možda mi treba Krist da ponovno otvori oči.
Jer samo onaj kojemu je Isus pročistio pogled može drugome pokazivati put bez oholosti.
Kratka molitva
Gospodine Isuse, otvori moje oči da vidim vlastite slabosti prije nego što počnem osuđivati druge. Oslobodi moje srce od oholosti i licemjerja. Daj mi poniznost da prihvatim tvoju opomenu i milosrđe da bližnjega gledam tvojim očima. Vodi me svojim putem da i drugima mogu biti pomoć, a ne osuda. Amen.
