Približavanje svetoj pričesti jedan je od najsvetijih trenutaka svake mise. Vjernik ne dolazi samo do svećenika kako bi izvršio još jednu radnju u liturgiji, nego pristupa Kristu koji mu se daruje u Euharistiji.
Upravo zato mogu se pojaviti pitanja: treba li se prije pričesti nakloniti, prekrižiti ili kleknuti? Treba li nešto učiniti odmah nakon primanja hostije?
Iako vanjske geste imaju svoje značenje, njihova je svrha pomoći čovjeku izraziti vjeru i poštovanje, a ne zasjeniti ono najvažnije susret s Isusom.
Crkvene liturgijske odredbe naglašavaju dostojanstveno pristupanje pričesti, a pojedine konkretne geste i držanje uređuju i biskupske konferencije.
Poklon nije navika, nego znak poštovanja prema Kristu
Prije primanja pričesti prikladno je iskazati poštovanje prema Presvetom Sakramentu. Opća uredba Rimskog misala predviđa da način primanja pričesti i odgovarajuću gestu poštovanja pobliže uređuje nadležna biskupska konferencija. Kao primjer, u američkim liturgijskim normama pričesnik prije primanja čini naklon glavom prema Presvetom Sakramentu. Istodobno, crkvene odredbe jasno štite vjernika koji želi pričest primiti klečeći: pričest mu se samo zbog toga ne smije uskratiti.
Važno je da gesta bude učinjena sabrano i bez ometanja osobe koja se pričešćuje ispred nas. Kada dođemo pred djelitelja pričesti, slušamo riječi „Tijelo Kristovo“, odgovorimo „Amen“ i primamo pričest na dopušten način. To kratko „Amen“ mnogo je više od naučenog odgovora. Njime ispovijedamo vjeru u Kristovu prisutnost i prihvaćamo dar koji nam se daje.
Znak križa nije propisan kao obvezna gesta neposredno prije ili poslije primanja pričesti. Stoga nije potrebno stvarati dodatne pokrete kao da bez njih pričest nije primljena dovoljno pobožno. Pobožnost se ne mjeri brojem vanjskih znakova, nego vjerom, sabranošću i poštovanjem prema Euharistiji.
Najvažnije je ne dopustiti da trenutak pričesti postane automatizam. Možemo godinama dolaziti na misu, a ipak zaboraviti pred kakvim se otajstvom nalazimo. U posvećenoj hostiji vjernik prima Krista. Upravo zato nekoliko sekundi sabranosti može vrijediti više od mnoštva brzih i nesvjesnih gesta.
Nakon pričesti počinje dragocjeno vrijeme zahvalnosti
Nakon što smo primili svetu pričest, ne trebamo tražiti novu vanjsku gestu kojom ćemo „dovršiti“ ono što se dogodilo. Vrijeme nakon pričesti prvenstveno je vrijeme zahvalnosti. Opća uredba Rimskog misala govori o molitvi i hvali Bogu u srcu nakon pričesti te predviđa mogućnost svete šutnje,
Kada se vratimo na svoje mjesto, možemo kleknuti ili ostati u položaju koji odgovara liturgijskim uputama i okolnostima slavlja te se sabrati. Tada nisu potrebne mnoge riječi.
„Isuse, hvala Ti što si došao k meni.“
Ponekad je i to dovoljno.
Možemo mu predati svoju obitelj, bolest, strah, posao, brak, djecu i osobu kojoj teško opraštamo. Možemo jednostavno šutjeti pred Njim. Pričest nije završetak susreta s Bogom, nego poziv da ono što smo primili ponesemo u svakodnevni život.
Ako smo primili Krista, onda se to treba početi prepoznavati i izvan crkve: u načinu na koji razgovaramo, opraštamo, pomažemo i gledamo drugoga čovjeka.
Zato sljedeći put kada krenemo prema pričesti ne trebamo biti opterećeni pitanjem jesmo li napravili dovoljno vanjskih gesta. Pristupimo dostojanstveno, sabrano i s vjerom. A nakon pričesti ostanimo barem kratko srcem uz Isusa.
Jer najveća gesta poštovanja prema Euharistiji nije samo naklon tijela. To je život koji se nakon susreta s Kristom polako počinje mijenjati.
