Povijest Crkve poznaje brojna svjedočanstva ljudi čiji se život iz temelja promijenio nakon snažnog susreta s Božjom milošću.
Među njima posebno mjesto zauzima priča o Brunu Cornacchioli, čovjeku koji je od protivnika Katoličke Crkve postao njezin gorljivi svjedok.
Njegovo iskustvo u Tre Fontane, nedaleko od Rima, i danas privlači brojne hodočasnike te potiče vjernike na dublje povjerenje u Boga, ljubav prema sakramentima i svakodnevnu molitvu.
Život koji je krenuo potpuno drugim putem
Prema pisanju fra Damira Pavića za Svjetlo riječi (519/2026.), Bruno Cornacchiola bio je obiteljski čovjek i vozač tramvaja u Rimu. Iako je u djetinjstvu bio kršten i odgajan u katoličkoj vjeri, kasnije ju je napustio te pristupio Adventistima sedmoga dana.
S vremenom je počeo otvoreno odbacivati ono što je nekoć smatrao svetim. Posebno je kritizirao štovanje euharistije, pobožnost Blaženoj Djevici Mariji i vjernost papi. Iz svojega doma uklonio je svete slike i predmete te je supruzi, koja je ostala katolkinja, zabranio prakticiranje vjere.
Njegovo protivljenje Crkvi bilo je toliko snažno da je na bodež napisao riječi: „Smrt Papi!“, uvjeren da će jednoga dana izvršiti svoj naum protiv pape Pija XII.
Zbog svoje inteligencije postao je jedan od istaknutijih govornika svoje zajednice te je u travnju 1947. dobio zadatak održati javni govor protiv Katoličke Crkve, Blažene Djevice Marije i Svetoga Oca.
Kako bi se što bolje pripremio, 12. travnja 1947. otišao je s troje svoje djece u mjesto Tre Fontane (Tri vrela), na periferiji Rima. Dok su se djeca igrala, Bruno je pripremao govor i na naslovnici svoje Biblije zapisao: „Bit će to smrt Katoličke Crkve na čelu s Papom.“
Susret koji je promijenio sve
U blizini se nalazila špilja okružena šumom eukaliptusa koju su nekada zasadili trapisti. Kada je Bruno krenuo tražiti sina koji se udaljio, pronašao ga je kako kleči ispred špilje, sklopljenih ruku i neprestano ponavlja: „Lijepa Gospođa!“
Vrativši se, zatekao je i kćer Isolu na koljenima, a zatim i sina Carla koji je izgovarao iste riječi. Isprva je pomislio da se djeca samo igraju, no nije ih uspio ni dozvati ni pomaknuti.
U tom trenutku, u svojoj zbunjenosti i nemoći, zazvao je Božju pomoć.
Tada je, kako je poslije svjedočio, ugledao dvije bijele ruke koje su mu s očiju uklonile nešto poput vela. Sve oko njega obasjala je snažna svjetlost iz koje se pojavila žena odjevena u zeleni plašt, s bijelom haljinom opasanom ružičastim pojasom. U ruci je držala Bibliju.
I Bruno je pao na koljena te zajedno s djecom počeo ponavljati:
„Lijepa Gospođa!“
Prema njegovu svjedočanstvu, Gospa mu je rekla:
„Ja sam Djevica Otkrivenja. Progoniš me, ali krajnje je vrijeme da prestaneš. Vrati se svetoj zajednici Katoličke Crkve.“
Pokazala mu je crnu svećeničku haljinu i slomljeni križ, rekavši da će Crkva prolaziti kroz teška vremena i progone te da će neki napustiti svećenički poziv.
Potaknula ga je da svakodnevno moli krunicu, čita Sveto pismo, redovito sudjeluje na svetoj misi, štuje Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, često pristupa sakramentu ispovijedi te moli za nevjernike i jedinstvo kršćana.
Također mu je rekla da milost obraćenja duguje pobožnosti devet prvih petaka koju je obavljao još kao dječak.
Prije završetka ukazanja dala mu je znak po kojem će prepoznati svećenika koji će mu pomoći vratiti se u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom.
Nakon toga špilja je, prema njegovu svjedočanstvu, bila ispunjena neobičnim mirom i ugodnim mirisom.
Bruno je djecu odveo u obližnju crkvu te im pokazao tabernakul riječima:
„Lijepa Gospođa rekla mi je da je Isus ovdje.“
Nedugo zatim ostvarilo se i ono što mu je bilo naviješteno. Susreo je svećenike koji su njega i cijelu obitelj pripremili za povratak Katoličkoj Crkvi.
Na audijenciji 9. listopada 1949. susreo je papu Pija XII. Predao mu je svoju protestantsku Bibliju priznajući da ju je pogrešno tumačio te mu pokazao bodež kojim je nekoć planirao napasti Svetoga Oca.
Papa ga je blagoslovio riječima:
„Najbolje oproštenje je pokajanje.“
Bruno je nakon toga do kraja života svjedočio Evanđelje i često boravio u špilji Tre Fontane moleći krunicu.
Posebno je zanimljivo da je, prema njegovu svjedočanstvu, tri godine prije proglašenja dogme o Marijinu uznesenju 1950. godine čuo riječi:
„Moje tijelo nije istrunulo niti je moglo istrunuti. Moj Sin i anđeli došli su po mene na dan moje smrti.“
Na mjestu ukazanja tijekom godina zabilježena su brojna svjedočanstva uslišanih molitava i obraćenja.
Bruno Cornacchiola preminuo je 2001. godine na glasu svetosti. Godine 1997. papa sv. Ivan Pavao II. odobrio je službeni naziv svetišta: Sveta Marija Trećega tisućljeća na Tri vrela.
Ova priča podsjeća da Božja milost može dotaknuti i promijeniti svako ljudsko srce. Crkva pritom uvijek poziva da privatna ukazanja promatramo u svjetlu Evanđelja, a njihov najvažniji plod bude dublji odnos s Kristom, ljubav prema sakramentima, obraćenje i vjernost Bogu.
Bruno je do kraja hrabro naviještao Evanđelje i 2001. godine umro na glasu svetosti. Godine 1956. briga o pećini povjerena je franjevcima konventualcima a 1997. papa Ivan Pavao II. odobrio je službeni naziv ovom svetištu: Sveta Marija iz Trećeg tisućljeća na Tri vrela.
