Možemo nastaviti živjeti, raditi, razgovarati i susretati ljude, a ipak duboko u sebi godinama nositi jednu neizgovorenu rečenicu: „Ne mogu mu oprostiti.“ Rana možda više nije svježa, događaj je odavno prošao, ali sjećanje na nepravdu još uvijek izaziva ljutnju.

Upravo na takvom mjestu kršćanska poruka oprosta postaje zahtjevna. Oprost ne znači tvrditi da zlo nije bilo zlo, zaboraviti nepravdu ili dopustiti drugome da nas ponovno povrijedi. On znači odbiti dopustiti da mržnja, osveta i ogorčenost određuju naš život.

Papa Lav XIV. upravo je na tu stvarnost snažno podsjetio vjernike govoreći o Evanđelju u kojem Petar pita Isusa koliko puta treba oprostiti bratu koji se ogriješi o njega. Isusov odgovor ruši naše računice: oprost se ne mjeri onako kako čovjek mjeri tuđe pogreške.

Papa je upozorio da ondje gdje nema oprosta nastaju sukobi, optuživanja, zamjeranja i osveta, a posljedice mogu zahvatiti odnose, obitelji pa i čitave narode.

Neoproštena rana može postati teret koji nosimo godinama

Čovjek koji je povrijeđen prirodno želi pravdu. Ponekad želi i da osoba koja ga je ranila konačno shvati koliko je boli prouzročila. Problem nastaje kada čekanje na tuđu ispriku postane uvjet našega vlastitog mira.

Tada osoba koja nas je povrijedila možda više nije ni prisutna, ali ono što je učinila i dalje zauzima prostor u našem srcu.

Zato oprost nije prvenstveno poruka da ono što se dogodilo nije važno. Naprotiv, oprost ozbiljno shvaća ranu, ali odbija od nje napraviti trajno mjesto stanovanja.

Isus Petru ne daje jednostavnu matematičku granicu nakon koje više ne mora opraštati. Kada govori o „sedamdeset puta sedam“, poziva ga na oprost koji nadilazi računanje tuđih pogrešaka. Papa Lav XIV. upravo je taj Isusov odgovor protumačio kao poziv na oprost bez mjere.

To ne znači da kršćanin mora ostati u nasilnom, opasnom ili ponižavajućem odnosu. Oprost i pomirenje nisu uvijek ista stvar. Pomirenje traži obnovu odnosa i često promjenu ponašanja, dok oprost može započeti u srcu ranjene osobe i onda kada druga strana ne priznaje svoju krivnju.

Ali kršćanin je pozvan paziti da rana ne postane mržnja.
Upravo tu počinje možda najteža molitva: „Isuse, još uvijek me boli. Ne mogu ovo sam. Nauči me oprostiti.“

Isus nije samo govorio o oprostu  pokazao ga je na križu

Kršćanska vjera o oprostu ne počiva samo na lijepim riječima. U njezinu središtu nalazi se križ.
Isus je u trenutku vlastite patnje molio za one koji su ga progonili. Papa Lav XIV. upravo je Kristov primjer na križu istaknuo kao najveće svjedočanstvo oprosta.

Još jedan snažan primjer nalazimo u životu svetoga Petra.
Petar je obećavao vjernost, a onda je u trenutku straha zanijekao Isusa. Nakon uskrsnuća Krist ga nije odbacio. Na obali jezera ponovno mu je otvorio put i pitao ga ljubi li ga, a zatim ga ponovno pozvao da ga slijedi. Papa je taj susret predstavio kao iskustvo ljubavi koja oprašta i liječi.

U tome se krije velika nada i za nas.
Bog poznaje naše padove, izdaje, slabosti i pogreške, ali njegova milost može otvoriti novi početak. Onaj tko iskusi da mu je oprošteno teško može ostati potpuno ravnodušan prema pozivu da i sam oprosti.

Papa Lav XIV. zato upozorava na nešto što se tiče svakoga od nas: bez oprosta teško možemo graditi mir. Kada hranimo optuživanje, zamjeranje i želju za osvetom, posljedice ne ostaju zatvorene samo u nama. Takvi stavovi razaraju odnose, mogu podijeliti obitelji i širiti sukobe među ljudima.

Nasuprot tome stoji oprost.
Papa ga je opisao slikom povjetarca koji rastjeruje guste oblake dok ponovno ne postane vidljivo sunce. Njegova poruka bila je jasna: oprost oslobađa i ponovno donosi svjetlo.

Možda danas postoji osoba čije ti ime odmah vraća bol. Možda još nisi spreman na razgovor. Možda je rana toliko duboka da će trebati mnogo vremena, molitve i pomoći da zacijeli.
Ali možeš učiniti prvi korak.

Ne moraš danas osjećati ono što još ne osjećaš. Možeš jednostavno stati pred Boga i priznati istinu: „Gospodine, želim oprostiti, ali još ne znam kako.“
I upravo tu može početi sloboda.

Papa Lav XIV. svoj je poziv zaključio usmjeravajući vjernike prema Mariji, Majci Milosrđa, moleći da nam pomogne opraštati čak i onda kada je teško napraviti prvi korak.

Možda taj prvi korak neće odmah promijeniti osobu koja nas je povrijedila. Ali može početi mijenjati naše srce. Jer oprost ne govori da rana nije postojala. Oprost govori da rana više neće imati posljednju riječ.