Mnogi kršćani različito gledaju na pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Dok je neki smatraju sastavnim dijelom kršćanskog života, drugi se boje da bi mogla zasjeniti Krista. Upravo je s takvim razmišljanjem živio i jedan bivši protestant.
Međutim, dublje proučavanje Svetoga pisma i ranokršćanske predaje potpuno je promijenilo njegov pogled. Shvatio je da prava marijanska pobožnost ne udaljava od Isusa, nego vodi upravo k njemu.
Evanđelje mu je otvorilo novi pogled na Mariju
Godinama je smatrao da katolici pretjeruju u čašćenju Blažene Djevice Marije. Krunica, marijanske svetkovine, kipovi i molitve činili su mu se nepotrebnima jer je vjerovao da je dovoljno usmjeriti se samo na Krista.
No, dok je ponovno čitao Evanđelje po Luki, počeo je uočavati koliko je Marija važna u Božjem planu spasenja. Anđelov navještaj, Marijin odgovor: „Neka mi bude po tvojoj riječi“, pohod Elizabeti i riječi: „Blaženom će me zvati svi naraštaji“ dobili su za njega sasvim novo značenje.
Posebno ga je dirnula istina o utjelovljenju. Isus Krist nije samo prividno postao čovjek, nego je od Marije primio pravu ljudsku narav.
Upravo zato mogao je prinijeti sebe kao otkupiteljsku žrtvu za spasenje svijeta. Razmišljajući o toj otajstvenoj stvarnosti, počeo je drugačije gledati na Marijinu ulogu u povijesti spasenja.
Marijina pobožnost uvijek vodi Kristu
Daljnjim proučavanjem Svetoga pisma i crkvene predaje postavio si je iskreno pitanje: ako Sveto pismo govori da će Mariju svi naraštaji nazivati blaženom, zašto je u njegovoj dotadašnjoj zajednici gotovo nikada nije čuo spomenutu?
To ga je potaknulo da istraži kako su o Mariji govorili prvi kršćani i crkveni oci. Iznenadilo ga je kada je otkrio da su joj veliko poštovanje iskazivali i mnogi reformatori, među njima i Martin Luther, koji je zadržao duboko poštovanje prema Majci Gospodinovoj.
Postupno je shvatio važnu razliku između štovanja koje katolici iskazuju Mariji i klanjanja koje pripada isključivo Bogu. Marija nikada ne zadržava pogled na sebi, nego uvijek upućuje na svoga Sina. Kao na svadbi u Kani, i danas govori svakom vjerniku: „Što god vam rekne, učinite.“ (Iv 2,5)
Zbog toga je počeo moliti molitvu Zdravo Marijo, ne kao zamjenu za molitvu Kristu, nego kao molbu Majci Božjoj da svojim zagovorom prati njegov put prema Isusu.
Ovo svjedočanstvo pokazuje kako iskreno traženje istine može promijeniti čovjekovo srce. Kada se Marija promatra u svjetlu Evanđelja, jasno je da njezina uloga nije zamijeniti Krista, nego ga još snažnije približiti ljudima.
Ona ostaje ponizna službenica Gospodnja koja svojim životom pokazuje kako potpuno predati srce Bogu. Zato marijanska pobožnost, kada je ispravno shvaćena, uvijek vodi dubljoj ljubavi prema Isusu Kristu.
Stoga sam si postavio pitanje: Kako možemo nešto zvati “pretjeranim” kada sami nemamo gotovo nikakvo iskustvo toga? Što ako smo mi evangelici oni koji pretjeruju u strahu od marijanske pobožnosti, a katolici su oni normalni?
Sudeći prema svjedočanstvu crkvenih Otaca i čak Martina Luthera koji je imao vrlo snažnu pobožnost prema Mariji i čija je grobnica ukrašena ilustracijom Uznesenja Djevice na Nebo, činilo mi se da nisu katolici oni koji pretjeruju u svojoj pobožnosti, već mi evangelici pretjerujemo u našem strahu od štovanja Marije.
„Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše. Amen.“
Eto, nije zaboljelo ni malo. Zapravo, mislim da sam čuo svetog Luku kako moli isto.
